Cyber ZOO | Sonja Gašperov

COCK:TAIL

Svakog jutra probudim se poslije dvanaest i boli me glava. Palim kompjutor i proklinjem svoju debelu guzicu što dopušta da mi ta naprava toliko od života ukrade. Grizem nokte jer nikada ne živim jutra i onda klikam, klikam, klikam.

Ovo mi je već četvrti Logitech ove godine koji mora u smeće zbog uništenog scrolla. Zašto? Hoćete li da vam otkrijem tajnu mog kasnog buđenja i razlog uništenih optičkih miševa? Hoćete li da vam ispričam ono što želite čuti? Ono na što ćete, vjerujem, bacati slinu? E, pa evo!

Svaki dan me okrene toliko binarnih da se od prekomjernih orgazama lijepim po mreži. Ta me anonimna igra izluđuje pa od uzbuđenja trljam trokutastu strelicu gore-dolje. Tako se rješavam miša dok s drugom močim prste na pamučnoj tkanini. Moja druga ja s druge je strane kompjutora. Ovaj put ću vam je predstaviti kao moju najbolju prijateljicu. Moja prijateljica voli joystick, voli ga toliko da bi ga najradije strpala dolje. Znam nju, ne bi ga stala uguravati sve dok ne osjeti da joj gumb na vrhu tog joysticka ne dodiruje resicu u grlu!

– Metni mi falusa!

Moja prijateljica šalje impulse o tome kako svim srcem želi tu veselu palicu. Kad dočekam takvu elektronsku poruku, ja tu istu palicu primim vršcima prstiju i reflektiram je natrag slovima s tastature. Tako vječno dodajemo jedna drugoj tu istu, jebeno veselu paličetinu, izmišljenu za vježbanje bicepsa i žargona.

To je to, pomislila sam, znači, to je ta vječnost o kojoj se vječno govori. Tad se dogodi:

– Driiiiiiin!

Odavno sam već nabacila log in na stranici za traženje binarnih, potencijalnih naboja. Al´ taj – Driiiiiiin! – bio je potpuno drugačiji od običnih nula i jedinica. Mogao bi se nazvati šifrirani kod. Uloga hackera nenadano me potakla na zagrijavanje. Prvu šifriranu poruku razbila sam odmah.

– Pixel says: Cura 26 i dečko 28 traže djevojku za seks u troje – ispisalo se na monitoru.

– Zlatousta_St says: Kad i gdje? – moj nick osvane ispod njegove poruke. Dugo sam čekala odgovor i zamalo sam ugasila prozorčić kad je stigao odgovor.

– Pixel says: Može kraj stare ribarnice? Sutra? Jedanaest navečer?

– Zlatousta_St says: Ne! Odmah večeras!

– Pixel says: Wow, što smo nabrijani.

– Zlatousta_St says: Onda?

– Pixel says: Večeras! Deset?

– Zlatousta_St says: O. K.

Mješavina elektronskog odsjaja u očima, hladnoće u rukama i straha od nepoznatog učinila je od mene razbijeno zrcalo. Zrcalo s kojim sam dodavala onu veselu palicu s prijateljicom nije više vraćalo informacije kao stolnoteniski reket. Ona me tražila, a ja sam se nudila nepoznatima u smradu ribarnice.

– Super trojka!

Odvode me u ulicu koja se u trenucima panike učini novom.

Dobro znam ovaj grad, mislim raširenih očiju, moš si mislit!

Binarni i Binarna odvažno hodaju, kao da oni imaju muda za to što čine.

Zar nisam ja zvijezda ove priče, opet si punim glavu pitanjima.

Ušli smo u maleni prizemni stan s jednim nagaženim kaučom u mraku i smradom hašiša na zavjesama. Binarni ga je izvukao iz bokserica.

– Oh, kako bi tu, pravu palicu, sada reflektirala najboljoj prijateljici – zamislim njezin izraz lica.

Binarna prvo hoće zapaliti joint. Pažljivo je smotala mali papirnati svežnjić i zapalila ga mojim upaljačem. Povukli smo tri dima i ona mi već otkopčava hlače. U tom trenutku zaželjela sam nositi kariranu mini suknju krojenu po japanskim principima.

– Kupite mini suknjice za lakše nasjedanje na lice! La, la, la! – dobro me droga puca.

Binarni je svoju krutu jedinicu već nagurao u binarnu ništicu. Zubima sam stiskala joint. Pohotno sam zoomirala situaciju i mučenički izvijala ruke u akciji otkopčavanja vlastitog grudnjaka. Binarna mi je za to vrijeme prstima heklala unutar bedara.

– Kad ćeš mi dati da te puknem u guzu? – upita Binarni Binarnu.

– Ha, ha, ha! – nasmije se Binarna i uzme od mene zadnji dim pa ga neko vrijeme zadrži u plućima.

Ofalatibože, nešto novo u mom životu, prozuji mi levitirajućim mozgom, pa, zar, analac?

– Ovo na kraju je najbolje – zaključi Binarna.

Prijateljica me čekala s druge strane elektronskog ogledala. Nije joj bilo drago moje odstupanje od pravila, pa je brzo upalila prijenosni cam i krenula u osvetu. Ljutito je iz sobe otrčala u kuhinju. Otvorila je hladnjak i iz njega izvukla sve duguljasto povrće. Dvije tikvice, dva smežurana krastavca i gemo mrkvu. Na stolu u zdjeli stajale su banane. Sve je uzela. Utrčala je u gostinjsku sobu, podigla deke, pokrivače, jogi madrac, a potom i krevetni pod. Ispod kreveta nalazilo se pravo malo carstvo kutija. U njima su godinama ležali nikada iskorišteni kućanski aparati, pokloni s vjenčanja. Uzela je plavu kutiju i vratila se u kuhinju.

Mikser, blender, bio je njena krajnja odluka. Izvadila ga je iz kutije, znalački sastavila, gurnula utičnicu u struju pa pritisnula ON! Zazujale su tri nove oštrice. Bile su krvnički željne nešto razmekšati. Histerično je ubacila voće i povrće. Gledala je kako se sve te boje stapaju u jednu odvratnu, ali zdravu kašastu masu. Prepustila je blenderu igru noževima i potrčala u svoju sobu. Zgrabila je igračku s kojom smo se dodavali refleksima zrcala i krenula natrag kuhinjskoj mikseti.

– Sad ćeš ti vidjeti svoje pičkatimaterina – mrmljala je rečenicu kao brojalicu spjevanu osuđeniku na smrt.

Noževi se nisu isprva zavrtjeli. Zapeli su i prigušeno zujali. Gumeni kurac stajao je uspravno i vrtio se neozlijeđen u kašastom valceru.

– Reži ga, bejbe, reži! – kao da su te riječi imale ritualnu moć. Guma se počela stanjivati, a kurac je tonuo sve dublje u mirisu banana. Bilo je odvratno dobro.

Zaiskrilo je kada je žučljivo iščupala kabel iz struje. Blender je naglo zanijemio. Pogledala je svoju lijevu ruku rastvarajući je u slowmotionu. Kažiprst i palac pretvorila je u štipaljku za nos. Okrenula je navoj blenderove posude i nagnula gumeno-povrtni koktel ravno u grlo. Kurac je sada prolazio njezinim cijelim tijelom.

– Ukurac! Uspjela sam! – poskoči od uzbuđenja. – Uspjela sam osposobiti kontroler za upravljanje veselom palicom!

Joystick se naglo srozao na listi najtraženijih blagdanskih darova.

– Neće me više jebati u mozak – prvi put osjeti pohlepu perverzne želje. Instinkt koji pobjeđuje glumljenja djevice.

Stigla sam kući i u žurbi kliknula log out. Nakratko mi se učinilo da su mi zauvijek iščupali moral. Više nikada ne želim pričati s neznancima.

– Moram postati dobra – odlučim.

Pomisao na susprezanje još me više užasavala. Napisala sam mail mom odrazu o tome kako se što prije sve mora okončati. Htjela sam da me utješi nekom duhovitom frazom, da me nasmije, ali u inboxu me zateče čudna poruka s privitkom.

– Pobijedila sam palicu! Vidi je! Ovo ti je moja i samo moja!

Da, bila je to digitalna fotografija njene i samo njezine. Skoro pa rekoh binarne jedinice.