Cyber ZOO | Sonja Gašperov

PAPAK POD ŠIFROM

Večeras signalne svjetiljke tinjaju stegnute ledom, glume minijaturne svjetionike. Poledica je oduzela cesti sigurnost, pa je potrebna zimska oprema. Naš zeleni Twingo je nema, nema ni grijanja, to više sliči na hlađenje, ali svejedno, upravo je hrabro skrenuo na mračnu dionicu ceste. Nekoliko mjeseci kasnije zaštitne mreže neće izdržati nakupljeni snijeg pa će lavina, baš na ovoj cesti, skriviti prometnu nesreću. Tako će, barem, pisati u novinama.

– Čudno, na ovoj cesti nema mačjih očiju?! – začudim se vezana pojasom za Twinga koji veselo pleše između rubnika.

– Stvarno. Nema ni jednog mačjeg oka na branicima uz cestu, gdje li su samo nestali? – zapita se Svemoćni.

– Možda ih je netko namjerno istrgnuo na ovom dijelu ceste – zaključim u nevjerici pa do krvi zagrizem zanokticu na palcu.

– Ili im je ponestalo mačaka – kroz smijeh Svemoćni pokuša odagnati početak dvostruke napetosti. Oboje smo utihnuli.

Otvorila sam bombicu Jägermeistera i otpila dobar gutljaj. Smeđa tekućina zaškaklja mi grlo. Stresem se. Na kazetofonu po treći put Kennedysi dreče Kill the Poor. Loše vrijeme za putovanje. Na cestu liježe magla, sporadično, u pramenovima. Putujemo kroz sive oblačke.

*

– Pičku materinu, sad tek ništa ne vidim! – vikne Svemoćni škiljeći kroz naočale.

– Upali duga svjetla, ili pak kratka. Ma, šta ja znam, glavno da smo još na cesti – tako blebećem kad želim pronaći brzo rješenje, a da ni sama ne znam točan odgovor.

– Fijuuu, Divoto, ovo je bilo blizu ruba! Srećom da je bljesnuo fosfor na prometnom znaku – uzdahne Svemoćni.

– Znaku? Kakvom znaku? – pojavi mi se fosforni prometni znak s iscrtanim upitnikom iznad zbunjene glave.

– Prometnom znaku, divljač na cesti – namigne Svemoćni čvrsto se držeći za upravljač obložen gumenom navlakom.

Naglo se trgnem u nadi da ću znak vidjeti kroz stražnje staklo. Ali, predaleko smo već zabrijali, nisam stigla vidjeti ništa osim magle. Nagnem opet bočicu s etiketom masno otisnutog rogonje pa je dodam Svemoćnom.

– Znaš li, Divoto, na koji znak mislim? Onaj znak s jelenom koji skače preko ceste – Svemoćni mi opisuje dok ja kimam glavom. – E, pa, taj mi je znak bio u zadacima kod polaganja vozačkog ispita u autoškoli – oduševljeno će on i ispije Jäger na eks, pa nastavi – da stvar bude još bolja, instruktor se prezivao Jelenić.

– Totalno bolesno, nemoj mi sad o tome pričati jer ću se ukenjati od pomisli kako nam taj znak upozorenja daje neki znak – glupošću nakratko zabranim dijalog i protrljam oči hladnim rukama. Divoto, daj se otrgni ovom sranju i otvori novu bombicu Jägera! usmjerim naredbu razbarušenim mislima. Na kazeti je svirao neuništivi refren pjesme. Kroz maglu i mrak fosfor je svakih nekoliko minuta ocrtavao trokutaste znakove sa siluetom šablonskog crnog papkara. Svakog trenutka jedan rogonja može prepriječiti put, preplašen automobilskim farovima. Neš ti problema, ubije i sebe i nas.

– Svemoćni, gdje su ostali znakovi? Znakovi prekoračenja brzine, znakovi prelaska u drugu traku, Welcome to Z. i slični? – razbarušene misli opet su ušiljenim upitnicima divljački rovale moj flegmatični duh.

– Ne znam – zbunjeno će Svemoćni. – Koliko vidim, ovo je zona srndaća – počeše se iza uha dok drugom rukom pridržava upravljač.

– Autocesta nedirnute prirode. Možda je ovo neko uzgajalište, privatni rezervat ili lovačka zona? – proberem stotinjak imaginarnih fascikala s raznoraznim mogućnostima.

Vani je magla postajala sve gušća, a prozori su se iznutra sve više maglili od našeg, sve bržeg i dubljeg, disanja u ledenom Twingu. Svemoćni je jedva nogom dodirivao papučicu gasa. Morali smo usporiti. Otvorila sam prozor, izbacila praznu bočicu Jägera na cestu. Staklo je prsnulo, a ja sam glavu promolila van. Bilo je hladno, ali ipak se vidjelo nešto dalje.

– Daj, zaustavi se! Nešto sam čula – naginjem uho prema prozoru. – Kao da dijete plače.

– Ti si skroz pam-pam, zar misliš da bi netko bebu ostavio na autocesti? – Svemoćni me pokušava napraviti umišljenim paranoikom. – Mala, gledaš previše glupih filmova.

– Što ja znam, ima svakakvih luđa… – rastvorim oči, uperim kažiprst prema šumi i ostatkom šake stisnem zelenu bocu. – Jesi li sad čuo?

– Ne čujem ništa. Kako se ti brzo napiješ, nevjerojatno – prodrma glavom.

– Nisam pijana! Ugasi taj navijeni pank pa ćeš čuti! – pogledom propucam kazetofon.

Svemoćni zaustavi glazbu. Zagledao se kroz prozor u točku koju sam mu ubola drhtavim prstom.

– Stvarno, netko luđački urla – napokon je povjerovao, živčano mi je oteo alkohol iz ruke pa otpio. – Isuse, to dijete plače kao da mu netko dere kožu!

– Što ćemo sad? – tisuću i jedan strah puzao je kao hladni gmaz, od uha do uha, i stvarao mi trnce po vratu.

– Meni se čini da to nije bebač nego mačka. Znaju one tako tuliti kad se love i pare – utješi me Svemoćni i hukne zbog žestine alkohola.

– Svejedno, znam kako mačke zavijaju u veljači – kažem znalački i prekrižim noge da se ne upišam od straha. – Ovoj mački netko radi skalp, guli joj krzno i uživa. Bježimo, jebote!

Manijakalno sam krenula podizati staklo. Poskočilo je i zapelo. Svemoćni, prestrašen mojom reakcijom, brzo mi utisne bocu Jägera u ruku pa stisne upravljač toliko čvrsto da je gumena navlaka zaškripila od znoja. Snažno nagazi na gas. Twingo divlje pojuri. Ne čujemo, ne govorimo, ne vidimo ništa. Bijele trake ceste počinju lelujati kao odmotane role WC papira. Veliko sranje! Twingo poleti nad asfaltom i zauzme krivi smjer.

– Budalo! Koji ti je kurac! – histerično podižem glas dok mi bubnja u sljepoočnicama. – Mogli smo poginuti, idiote pijani!

– Divoto, smiri se – Svemoćni odahne i oduzme Twingu nešto brzine.

Odahnuli smo i cesta je odmah izgledala sigurnije. Šuma je i dalje bila crna, ali smo se, na svu sreću, dovoljno udaljili od jezivog plača. Napokon sam imala dovoljno vremena da iskapim Jäger i izbacim staklo kroz prozor. Zatvorila sam prozorsko staklo automobila, ponovo pokrenula omiljeni bend iz kazetofona pa zabacila glavu na naslon sjedala. Utonula sam u spužvu i podvukla prste ispod sigurnosnog pojasa da mi prejako ne stegne želudac.

Odjednom Twingo zabljesne prometni znak nasred ceste. Doslovno po sredini ceste, jebotejež, zaboden točno na bijeloj središnjoj traci.

– Posred ceste znak, otkud? – namrštim se u grču nevjerice.

– Ooo, faaak! – Svemoćni refleksno pritisne gas pa naglo zakoči. Tijela su nam poletjela prema naprijed dok nas sigurnosni pojasevi nisu preuzeli i odbacili natrag u utor sjedala. Motor se ugasi šokiran naglim trzajem kočnice i Twingo ostane na mjestu. Glupe li smrti, poginuti zabijen u divovsku lizalicu! Malo je nedostajalo da udarimo o šipku s limenom geometrijom.

Sada Svemoćni spusti prozorsko staklo i oprezno gurne glavu van tražeći bistrinu za glavu i stakla. Iznutra se ništa nije vidjelo, zamaglili smo toplim zrakom stakla. Dobra ideja, zrak će nam u svakom slučaju razbistriti priviđenja, srediti glave, pomislim. Na strani vozača začuo se udarac o automobilski lim. Twingo se strese, karoserija je dobro rezonirala, glasan šupalj udarac proleti limom i kabinom, kazeta načas zakrklja. U djeliću sekunde zbrojim dva i dva pa puknem iz petnih žila:

– Zatvaraj prozor, ukurac! Okruženi smo jebenim jelenskim znakovima!!! Gledaj, oko našeg auta ima ih na desetke! – glas mi zbog krika promijeni boju kao da su mi se u trenutku živčanog sloma sjebali hormoni. Svemoćni ostane skamenjen. Znakovi svuda oko nas. Šuma lizaljki. Divljač na putu. Jägerskih mi rogova… Odjednom – klik, klop! Kazeta u kazetofonu došla je do kraja i sama iskočila. Lokalni radio automatski se upalio:

Ponavljamo, dobitnik velike godišnje novčane nagrade skriva se pod šifrom: 15180746. Molimo vlasnika kartice s ovim brojem da nam se javi u redakciju. Ostalim natjecateljima više sreće drugi put. Nakon reklamnog bloka slijedi, samo za vas, naše drage i vjerne slušatelje, iznenađe…

Svemoćni je manijakalno zatvarao prozor. Prozorski mehanizam, još pod garancijom, blokirao je staklo baš u trenutku našeg nervnog pucanja. Murphyjevi zakoni! Zar se sad moraju dokazivati? Vrištali smo i čupali sa sebe sigurnosni pojas u nadi da ćemo pobjeći. Lost highway. U sekundi, iz mraka i magle, intenzivno je zavonjao mošus i začuo se drevan i promukao glas:

– Dobra večer!