Cyber ZOO | Sonja Gašperov

KEBAB, KATANA I BAMBIJEVA DJECA

Divota je noćas pijana stigla kući. Izvadila je iz džepova privatne sitnice, na krevet zabacila svoje teško i mlitavo tijelo, zgrabila daljinski i uključila TV.

Na ekranu je neugledni starkelja plazio po kristalnoj figurici laneta. Mazio ga, ljubio trulim zrakom iz nosnica i čvrsto stiskao otečenim, mesnatim prstima.

Divota zakoluta očima, brzo se laktom podboči na krevetu pa s drugom rukom prekopa noćni ormarić tražeći najlonsku vrećicu. Mlaz je bio precizan i kiselkast. To se zove profesionalno bljuvanje! Profesionalno spašavanje sebe u trenutku podizanja plime koja ponajprije zahvaća koljena. Odlično, sve joj ide po planu, a ni njemu, toj staretinarnici, staklo nije ispalo iz ruku!

DEVET SATI PRIJE

Danas po prvi put izvodimo svoje pizdarije pred publikom. Svoje pizdarije?! Toliko o egu! Prvenstveno želimo vidjeti imamo li muda stati pred javnost. Stati bez treme, potpuno trijeznih glava. Zadatak nam je uvjeriti ih u naše laži jer ni ja nikada ne cijenim statičnu istinu. Moram dobro odglumiti ulogu predvodnika pa će ekipa pomisliti da nešto vrijedim i, nakon svega, zatražiti autograme.

– Divoto, show će večeras biti predobar! Odlični su ti Bambiji, ja ih svakih par minuta idem unutra promotriti – dočeka me kustosica u atriju galerije stavljajući iza šanka alkohol za svečano otvaranje. Ulazim u galeriju i gledam kartonsko stado pod jarkim svjetlom staklenog krova.

Stvarno su odlični. Izgledaju živo, kao da su masovnom pobunom upravo sišli s divovske strip table. Sve je spremno, bijela zaštitna odijela, izumi za eutanaziju, katalozi, plakati, reklama… Treba samo pričekati do noći.

– Lako je tako! – pomislim izigrana alkoholom kojim sam upravo prevarila sebe sa sobom. Potrošila sam se u krevetu s pijanom Divotom jer sam se malo napila. Nije ništa ozbiljno, samo žeđ za ublažavanjem stresa. Ma, nije toliko strašno, neće mi to zajebati vezu. Bar tako mislim. Nema šanse da me nekoliko krivo usmjerenih promila uspije uništiti, ovako jaku, prejaku…

PET SATI PRIJE

Stojim pred ljudima u galeriji posramljena zbog Divote i crvena u obrazima od čašice viška. Izgovaram uvodne riječi bez dubljeg značenja i izostankom treme potvrđujem predoziranost votkom. Oblačim zaštitno odijelo, uzimamo drvenu letvu i zamahujem.

– Aaaaaah! – ljudi su u šoku. – Aaaaaah! – gledaju znojnu, crvenu luđakinju u odijelu kako divlja i stenje od naglog adrenalinskog skoka. – Aaaaaah! – uništavam kartonske statue trenutnim idejama i živčanom mahnitošću izazvanom manjkom kisika. – Aaaaaah! – ubijam i glumimo samuraja. Obična drvena letva mi je katana. – Aaaaaah! – ruke mi krvare izbodene ivercima, zarezane oštrim bridovima plemenitog drva. – Aaaaaah! – umirem zajedno s posljednjim lanetom, umiremo od vrućine i dehidracije. – Aaaaaah! – grizem karton, režem ga mačetom na trakice, kao meso naslagano na kolac, kao masni kebab! – Aaaaaah!

Prokleti Bambiji! Sjedim na klupi i neprimjetno tugujem gledajući u brdo iscrtanog kartona. Dišem u kratkim trzajima. Odgovaram na stotine pitanja pijuckajući slinu koju ne stignem progutati. Kašljem, pušim, tresem se. Divota za to vrijeme dijeli autograme. Jebe se njoj, misli da smo uspjeli, jebe se njoj! Strvinari razvlače kartonsko brdašce. Trgaju mrtvim Bambijima glave. Žele ih žigosati, žele posvete, žele moj potpis. Odlažem mokru čašu na bijelu plohu galerijskog postamenta, uzimam crni flomaster, smijem se u bradu nestvarnom ponosu. Večeras ću se dokrajčiti! Nema veze, ali lako je tako!