Cyber ZOO | Sonja Gašperov

LIK S LUTKAMA, LIK S OKOM REPTILA I OBIČAN LIK

– Molim vas, ovaj, pustite me na trenutak u razred – zavapi kroz poluotvorena vrata iscrpljen glas nepoznatog muškarca.

– Izvolite, što trebate? – zapita profesor trljajući ruke izbijeljene kredom.

– Ja, ovaj, samo bih vas zamolio za minutu pažnje. Oprostite što prekidam nastavu, ovaj, samo želim nešto pitati, pa ako mogu sjesti za vašu katedru – velika ćelava glava molećivo proviri češući se o okvir vrata.

– Izvolite, sjednite! Obavimo to na brzinu pa krećemo dalje s predavanjem – profesor ponudi svoje radno mjesto.

Muškarac u kasnim dvadesetim i u crvenoj šuškavoj trenirci dogega svoje mišićavo tijelo do profesorske katedre, odmakne stolicu i zasjedne pa počne nabrajati.

– Gledajte, ovaj, ja sam bolestan. Doktori su mi predvidjeli još samo nekoliko mjeseci života. Ovaj, rekli su mi da, ovaj, moram na operaciju kako bih dobio produžetke. Samo što ta, ovaj, operacija dosta košta, pa mi treba hitno lova. Ono, ako ko ima sitnog može mi dat, ovaj, tu donijeti na stol.

Mir u prostoriji naglo se počeo prelijevati u žamor. Zvuk se komešao kroz dozu nepovjerenja pa se većina učenika osvrtala po razredu, čekajući hoće li netko prvi ustati i dati bolesnom čovjeku novac.

– Ma daj, jebote, to je neki kvartovski žicar, ne dam ni kintu! Od mene može samo dobit kitu! – začuje se glas iz zadnjih redova.

– To ti je sigurno neki narkić, treba mu za ubost se, eto što! – još jedan zlokobni ton projuri pozadinom.

Čovjek stavi ruke na glavu i počne plakati. Sad mu je glas zazvučao beznadno i krhko.

– Evo vam slika Bogorodice, vjerujte ljudi, vjerujte! Ne budite toliko zli, vjerujte, morate to ispraviti. Umirem, ja umirem! Nije pravedno, još sam premlad. Trideset i tri Isusove godine! – sličicom Marije Djevice obriše suze, a onda se nasmije osmijehom skinutim s naslovnice vjerskog časopisa. Profesor mu priđe i iz džepa izvuče izlizani kožni novčanik.

– Plaća prosvjetnog radnika nije velika, al možda bi mogla bar malo olakšati tvoj život – profesor ga potapša po leđima i stavi pedeseticu na stol. Žamor u razredu postajao je isprekidan, potom je ustalo nekoliko učenika i istreslo iz šake nekoliko kovanica.

– Vi štreberčine stvarno niste normalni, pa budala vam sere u oči – javi se razredni problem. – Divoto, zar ćeš i ti popušiti to sranje!? Pa, navlači vas na glupe i jeftine fore! Svete sličice! Koji ljigavac, vidiš mu na faci da je prevarant – napadno će problem.

Divota je sjedila u trećoj klupi do prozora. Nije voljela biti nasamarena, ali nije htjela ni osjećati grižnju savjesti zbog nečije smrti. Najgora je bitka u zajebavanju samog sebe. Divota se naglo digne, uvuče ruku u stražnji džep traperica pa izvuče novčanicu i stavi je na stol. Čovjek je kiselo pogleda i vrati na lice onaj slomljeni pogled.

Sad mi je već lakše, pomisli Divota, nek radi s novcem što želi, al i dalje osjećam neku odbojnost prema tom čovjeku. Možda je lik lud, ono, vjerski fanatik. Zadubljena u misli Divota je pokušavala što prije završiti s ispipavanjem tuđeg problema.

Lik se lomio na stolu i kršio ruke pred sobom. Divoti je kroz glavu prolazilo tisuće misli. Prvo je vidjela sebe kako lebdi nad razredom. Vidjela je tog slomljenog čovjeka kako ludi i ubija pištoljem one koji mu nisu dali dovoljno novčića. Coin, please! Video pucačina omogućena ubacivanjem novčića u aparat. Potom je pomislila na imaginarnog čovjeka koji u svom narančastom kombiju ševi lutke za izloge dok mu se na retrovizoru u ritmu ljuljuškaju plišane poker kockice. Onda taj isti kombi slijeće u provaliju u kojoj nedugo poslije policija pronalazi blatne plišane kockice, gola tijela slomljenih lutki i tijelo vozača skinutih hlača. Onda je pomislila na lika kojem je dala ime Jango. On je bio hladnokrvan lik i jedno mu je oko izgledalo kao oko reptila. Čovjek-gušter. Govorili su da mu na ušnoj školjci sjedi maleni gušter koji mu govori kako se nositi sa stvarnošću. Govori mu kako zbog hladne krvi Jango mora ležati i grijati se na tijelima ljudi. Jango zato mora ubijati kako bi mirno zaspao. Spavao bi na kurvama dok im se krv ne bi ohladila i tijelo zgrčilo. Divota je smislila cijelu paletu raznih likova, ali neuspješno je udaljavala zvuk one crvene šuškave trenirke lika koji se i dalje prenemagao preko profesorske katedre.

– Što? Nitko više nema novca za moju operaciju, znači sad moram otići – zaključi gost.

– Nadam se da će i ovo što smo vam darovali biti od koristi – pristojno odmjeri profesor.

– Znači, od vas trideset, ovaj, dobio sam svoticu od okruglih osamdeset. Toliko za vas košta jedan ljudski život? – lik zaoštri glas i poljubi svetu sličicu, a potom izvuče ispod svoje trenirke lijep poluautomatski M1911.

– Što je pizda vam materina, usrali ste se ko grlice? Vidjet ćemo koliko ste voljni platiti za produžetak vlastitog života?! Moj ste sjebano procijenili na osamdeseticu, al vaš produžetak će sigurno biti masniji. Guknite, koliko pjeva vaš snobovski produžetak? – bolesni se pretvorio u još bolesnijeg koji maše oružjem kao dirigentskim štapićem.

Sumanut od adrenalina lik drhtavim prstom stisne obarač pa brzinom zrna zagrije cijev pištolja. Metak se zabije točno u C3 polje šahovnice, a drugi zamalo promaši Predsjednika na zidu. Krikovi pomaknu prozorsku zavjesu.

– O, jebote, znala sam! Sve će nas potamaniti – Divota jedva proguta slinu osjećajući u vršcima prstiju grozno pumpanje velikog balona iz kojeg nema izlaza. Strah od nemogućnosti, panika, bespomoćnost, klaustrofobija, stres i još sto stvari u kurcu. Možda samo ubije one koji mu nisu dali novac, ponada se Divota grčeći vrat kako bi sebe uvjerila da će mu se tako skriti pa će je preskočiti. Sva sreća da sam ja imala sitnog kod sebe. Valjda sam platila dovoljno.

– Odvratna sebična govna, eto što ste vi! – usmjeri pištolj na profesora, pa mu s cijevi pucaljke zakači naočale i odbaci ih o školsku ploču. Razbiju se.

– Odjebi s face ova dna od čaša, smetaju mi dok ti gledam mokro čelo – nasmije se lik preznojenom profesoru. – Ajmo, lovu na sunce! Stavite sve na klupe, u protivnom ću morati bojati crvenom te vaše jebene, ovaj, zidove!

Grupa učenika tražila je po torbama novac od užine. Mahnito su pred sebe stavljali kovanice. Nišan pištolja sjajio je u preplašenim zjenicama. I Divota je pronašla još nešto sitniša.

– Eto, jel to bilo teško? Nakon ovog mi uopće nije potrebna operacija, osjećam se potpuno živ i zdrav. Srce mi radi, ovaj, sto na sat! – lik raskopča gornji dio trenirke, udari šakom o prsa pa potom zatakne pištolj o elastični pojas. – Tebi, prosvjeto, da nije, ovaj, palo na pamet pozvati policiju! Inače ću ti metkom prosvijetliti tu tvoju tupastu čelenku! Idem ja sad, i, ovaj, hvala!

– Hvala tebi! – odahne Divota.