Cyber ZOO | Sonja Gašperov

ZADRŽI RAZMAK!

Prije nekoliko dana Divota je svoju sreću iskušala putovanjem. Ušla je u autobus i popizdila od naguravanja nestrpljivih seljačina.

– Gdje ja uopće sjedim!? – pitala se.

Od svih ušminkanih sjedala u busu jedino na njenom nije pisao broj, dok je na putnoj karti jasno pisalo – sjedalo: 13! Babuskara s napuhanim ovratnikom za spavanje progrglja kako na tom mjestu nitko ne bi trebao sjediti:

– Dušo moja, nemoj na trinaest! Dobit ćeš, sunce moje, reumu!

Druga, još starija krepalina, natrackana maskirnim ružem iz časopisa, usplahireno potvrdi kako je riječ o nesreći. Divota je samo podigla obrve, napućila usnice i zakolutala očima. Na mp3 playeru živčano je palcem izudarala dugme volume.

Jurenje autoputom činilo joj se tako pravocrtno, proračunato i nimalo interesantno. Pokušavala je sebi u glavi zadati nekakav zadatak. Izbrojiti cetifixe, ptice-naljepnice nasukane na zaštitne ograde uz cestu. Nakon ptica došli su na red tuneli. Savršeno uredni tuneli koji su joj isto tako uredno zamalo sjebavali bioritam: čas sunce, čas mrak, umjesto Mjeseca, ventilator! Keep your distance!

Šuma se otvorila nakon prolaska kroz nekolicinu srčika betonskih rolata. Prava šuma s pokojim slomljenim gorostasom. Da mi je barem ugledati crvene oči iz tame šume, pomisli Divota kopajući pogledom šumske ponore i usjeke. Autobusi su danas visoki, iz njih se može pogledati dovoljno duboko u ponor. Želi vidjeti te oči koje poput crvenih dioda probadaju mrak. Želi vidjeti tu mokru, tamnu dlaku zapetljanu o crne kore grana. Taj mrak šume mora prosijati kroz dan, možda tada i ugleda tu živinu. Možda, ako se dovoljno zagleda među hrastove, jele ili, već, koju god pizdumaterinu!

– Bojiš li se, maleni? – prozbori glas razvučen kao zvuk s rastopljene magnetske trake.

– Bojim! Ti sigurno na sebi sada nosiš kožu moje sestre. Sigurno nadimaš svoja pluća i glumiš njezine kosti i mišiće kako bi mene zavarao – iako nadprosječno pametan nije još uvijek mogao razlučiti koliko se taj zastrašujuće duboki glas približio, niti što točno radi.

– Došao sam po tebe dok još imaš jutarnjom rosom ovlaženu njuškicu. Tada si mi najprivlačniji! Već te dugo promatram, znaš li to? – nasmije se cinizmom toliko oštrim da se malenom pred očima iscrtao hologram njegovih čeljusti.

– Ti si vuk! Tako barem govore u pričama. Ti se skrivaš pod tuđom kožom i samo čekaš priliku. Čekaš trenutak kada se nesposobniji od tebe krenu odvajati od majke. Neću plakati, nije me briga. Neću plakati! – promuca maleni svjestan teške odgovornosti u svojim riječima.

– Bravo! Brzo učiš, ali prava je šteta što ovaj put zaključak dolazi prekasno. Ja sam vuk i gledam te iz mraka. Okreni se i priđi polako, čiko za tebe ima poslasticu! – stari lukavac hipnotički zavodljivim glasom pokuša prizvati mališana.

– Prekasno – uzvikne maleni, zategne mišiće stražnjih nogu pa preskoči preko dlakave crne nemani ravno u bezdan ponora.

– Ukurac, još me jedan zajebo! – ljutita zvijer stisne šapu, udari njome o rub ponora pa se polagano spusti u mrak.

Autobus klizi predvidljivim smjerom, još otprilike deset sati do biranog grada. Žuta linija uz cestu juri po debelom staklu. Gleda li se preblizu, ništa se ne uspijeva vidjeti i zato treba dobro ocijeniti razdaljinu. Negdje na pola puta Divota nalazi optički mir u pejzažu. Sad se stvarno mora skoncentrirati i ugledati ponor s crvenim očima. Jedino će tako saznati je li ta priča uistinu istinita. Tek tada će doznati ljulja li listove vjetar ili dah neke drevne grdosije. Debilčina, koji se kurac odvajao od majke? – proleti joj glavom.

Déjà vu. Uzvrpolji se na sjedalu i promatra putnike kroz središnji prolaz autobusa. Polovica putnika spava, neki čitaju novine, a nekima noge zaudaraju po parmezanu. Nitko se ne obazire na njezinu uznemirenost pa utjehu iznova traži u šumi.

Šuma je sada izgledala prirodnije. Prvi plan, jureći asfalt, drugi plan, veliko smeđe grumenje zemlje koja drži žile stabala trećeg plana. Divno, Divoto! Propustila si ono najvažnije. Jebalo te takvo slikarsko zapažanje. Strese glavom i unatrag u slowmotionu prevrti zadnjih nekoliko sekundi slike. Lane! Lane je provirilo iz šume. Zurilo je u asfalt i moderni autobus. Odvojilo se od majke i nije znalo dalje. Skočilo je pod kotače cisterne s mlijekom koja je vozila iza autobusa. Samo se stresao mališan.

Bože, nitko nije skužio! Dovraga, svi su morali gledati na drugu stranu, u jebeni kič od zalaska, misli Divota i ljutito nogama gura onu nepotrebnu plastiku za noge zakačenu na sjedalo ispred. Tužna tone u san.

Nekoliko sati kasnije prene je glas iz mikrofona koji recitacijom označi kraj putovanja.

Prvi je put u ovom gradu. Nikada sama nije otišla tako daleko. Uzima kofer iz prtljažnog prostora i sjeda na kolodvorsku klupu. Sjedi tako skoro sat vremena, a onda se poletno digne na noge, zgrabi novčanik pa iz njega izvuče povratnu autobusnu kartu. Pogleda u papirić s natpisom sjedalo: 13 i iscijepa ga na dosta pravilne kvadratiće.