Cyber ZOO | Sonja Gašperov

PRSTOHVAT SOLI

Veliki svijet podijeljen je bakrenim žlijebom preko kojeg, čini se, ne mogu prijeći automobilske gume. Kao da je to neka granica između gornje i donje polutke. Ružičasti automobil urla kao bodežima isprovociran borbeni bik i lomi komadić tog ugradnog bakra. Odjednom iz bakrene pukotine započinje nadimanje brežuljka, bijelog poput neugaženog snijega. Brežuljak je kupola slična igluu, al’ je nježna poput opne janjećih crijeva.

Izrasla flora zaokružila je zaobilazne puteve podsjećajući na bodljikavu žicu ovčjeg tora. Za pamučnu vestu hvataju se trnjem obdarene grane i povlače tijelo čudnom silom. Snjeguljica je isto tako patila, kad ju je lovac ostavio u šumi, samo što ona nije kušala taj smradni snježni sladoled. Vidiš, nije sve u imenu!

U unutrašnjosti grma nalazi se put od mramornog stepeništa. Stepenice vode u nebo, visoke su kao one pokretne koje vode u shopping. Opet sve bliješti. Trijem! Drveni trijem i miris meda. Hej, jel’ me čuješ? Kažem, trijem na vrhu stepeništa! Lebdi poput Gulliverove Lapute. Osmogodišnja curica gleda velikim buljavim očima dok joj povjetarac raznosi resice na tirkiznoj haljinici. Nema lijevu ruku do zapešća. Kaže da ju je izgubila u požaru zbog neispravnog štednjaka. Laže! Ispod trijema nalazi se crna smjesa. Crna i gusta, nalik na naftu. Netko nadgleda i kriomice ostavlja medenjake na stolu. Netko te hrani i nadgleda, malena, vuče konce, a ti ne možeš saznati tko! Useri se, tako ti i treba!

*

– Divoto, što to crtaš najranije ujutro? – zapita Čili P. šokirana mojom budnošću.

– Ma, ništa. Skiciram nešto – sjedim na krevetu naslonjena o jastuke i na zgrčenim koljenima držim rokovnik u koji neuredno zapisujem i ucrtavam podsjetnike.

– Jel u taj rokovnik zapisuješ snove? – nagne se Čili P. kako bi zavirila među kožne korice.

– Nisam! – sebično zarežim izjedajući živce iznutra kako ih ne bih ispucala po maloj.

– Ok, nadrkana, idem ja u školu – mala crvenokosa shvati da joj se sestra danas nije probudila k’o od šale i jurne van iz sobe, pa još jednom, van iz stana.

– Znala sam. Uvijek ja moram zaključavati vrata! Ova kuća je ko jebeni kolodvor! Samo ulaze i izlaze – odbacim rokovnik na krevet, skočim bosa na parket pa u trećem zamahu doskočim do vrata i okrenem bravu.

Ova kuća je prijelazna zona. Granica. Trulo odmorište na kojemu se ništa ne događa. Kada bi se nešto i dogodilo nitko nikada ne bi za to saznao jer ovo mjesto ne postoji za one koji se nalaze izvan njega. Ako bi uništili ključanicu i oteli me, nitko ne bi primijetio. Ma, oni čak ne moraju ni ključanice razbijati, dosta je samo da odrede kraj predstavi.

– Heja, zeleni, jeste li gore? – pogledam u strop sobe kao da rendgenskim očima mogu skenirati nebo.

Hoću zeleni čaj! Gledam po policama gdje je, tražim ga. Propinjem se na prstima kao na lutkarskoj premijeri jer želim vidjeti drži li tko konce Nasmijanog Zeca. Nalazim posudu za kuhanje čaja i ulijevam u nju vodu.

– Uh, sad treba čekati dok zakuha. Sto godina treba ovoj staroj napravi – pomislim okrećući dugme na štednjaku. Tko drži konce? Naslonim se na sudoper i buljim u lončić s vodom vrteći oko prsta lijeve ruke konac na kojem visi vrećica s čajem.

Imbecilni pljesak oduševljenih promatrača. Velika gužva na izlazu. Taj divni svijet postaje tužna opustošena drvena pozornica. Samo to! Mekane životinje su nestale odvučene u neke više sfere koje iz ovog kuta ne mogu dokučiti. Osam mi je godina i ja još istinski vjerujem u život nakon predstave. Sestra moje majke odvodi me kroz male mračne labirinte za koje, čini se, obični smrtnici nemaju propusnicu. Backstage! One iste životinje koje su trenutak prije pjevale u višeglasju beživotno leže u prašnjavim najlonima. Zec je obična jebena spužva! Veliki cugovi drže kulise i prijete mi poput velike oslikane oštrice neumoljive giljotine. Teta je izvukla iz najlona omiljenog dugouška i glumi njegov glas. Nakratko se nasmijao. Potom mu je glava opet pala na opuštene niti. Nothing! Bilo bi mi draže da je meni tog trenutka ona već spomenuta giljotina skinula glavu.

Ubacim vrećicu čaja u proključalu vodu. Umjesto šećera odsutno uhvatim prstohvat soli pa istresem u lončić. Možda će biti problem kada doznam kako je taj okus bljutav. Trenutno me ne muči taj promašaj. Ja sad čekam kada će me opet povući gore, iza pozornice, tamo gdje je čisti mrak s mirisom medenjaka. Želim opet čuti pucketanje dasaka starog trijema, tamo gdje berem slatki med za moj slani čaj. Eh, pa da, čekam svog zelenog.