Cyber ZOO | Sonja Gašperov

ZIMZELENI

Susjed je morao napustiti svoju rodnu kuću.

– A, štaš, tako nam je šef naredija – rekli su mu. – Sad je treći misec i ti moraš do četvrtog van. Stari, kuća se ruši. Bude li sve po planu, nova kuća će narasti do četvrtog mjeseca sljedeće godine.

Sve će poravnati i od Zemlje učiniti ravnu ploču. Novac moćnika ponekad mijenja reljef. S prozora svoje sobe promatrala sam i fotografirala sve faze nestajanja. Mjesec dana kasnije kuća je sravnjena. Teško je gledati kako neka nepoznata faca rastavlja komadiće tvog djetinjstva i kamionima ih odvozi na deponij smeća. Nov, ravan teritorij osmišljen je kao baza za mramornu utvrdu. Kako bi ironija bila još veća, u toj su utvrdi planirali izgraditi veliki bazen.

– Taj bazen će mi samo vodom napuniti oči! – pomislim, iako sam imala i utješnu opciju u kojoj više nikada neću pogledati kroz prozor svoje sobe.

Trenutak koji me ponovo privukao prozoru bio je pogled na tuđi prozor. Od svog rođenja nisam ni znala da taj prozor postoji. Rušenje susjedove kuće otvorilo mi je nove horizonte zakačene na fasadi, do sada, nevidljive kuće. Uzela sam djedov dalekozor i započela svoj novi, voajerski život.

Teta Jetrica je glavna u kući. Način njena držanja i glasno izražavanje nelagode doveli su me do tog zaključka. Svakog, ali baš svakog dana, izlazila je na balkon i gumenom metlom polirala pločice na podu. Vjerujem da je imala nekakav opsesivni poremećaj ili fobiju od prljavog. Inače, bila je sasvim obična domaćica koja se povremeno svađala sa svojim proćelavim bračnim drugom.

– Ma daj, ženo, ideš mi na jetra! – viknuo je lažni alfa mužjak, gromoglasno i duboko. Plavičasto svjetlo televizijskog ekrana odbijalo se o njegovo tusto lice.

– Eh, kamo sreće da imaš tu svoju jetru! Sad ne bi režao po kući već bi vani pio ko svi normalni muževi! – pokazivala je gumenom metlom pravac prema izlaznim vratima.

– Daj, ženo, ostavi me na miru! – nagne se i dograbi daljinac.

– Skini mi se s vrata, stvarno mi ideš na kurac! – iznerviran do bola maše rukama i na košulji otkriva mokre mrlje znojnih pazuha.

– Onda ne pizdi i gledaj televiziju. Zašto je uopće plaćamo? Idem oprati balkon – uzela je s prozorske vješalice kantu za pranje i krenula prema najdražem joj dijelu kuće.

Baš mi je prirasla srcu ta teta Jetrica!

Nekoliko visokih stabala koje je desetljećima uzgajao susjedov pokojni otac još netaknuto živi u iščekivanju najgoreg. Nadala sam se da će novi vlasnik biti toliko priseban da ih ne sravni zajedno s kućom. Kuća je pala, ali još ima nade za drveće. Sunčano jutro izmamilo je zvuk motorne pile, tad sam prvi put čula vrisak iz petnih žila. Pojurim na prozor i ugledam stablo na kuki dizalice.

Možda neće sva stabla ispilati, pomislim. Gle, ugasili su motorku.

Srušeno stablo ostavilo je prazninu poput izbijenog zuba. Otvorio se novi nivo igre. Teta Jetrica i njen suprug imaju još jedan prozor koji se do maloprije skrivao u krošnji. Uzela sam dalekozor u ruke i pomicanjem malog crnog kolutića odmaglila pogled. Uz prozor je sjedio mladić koji je dlanovima pritiskao ušne školjke. Plače! Možda je on beskrajno glasno vrisnuo dok su se slamale grane onog ubijenog gorostasa?

Već nekoliko dana stabla stoje nedirnuta. Vraćala mi se polako vjera u kisik. Izgleda da je teta Jetrica rano ujutro stigla oprati svoj balkon. Susjedi baš nisu aktivni u zadnje vrijeme. Dečka nisam uopće viđala. Ludila sam od radoznalosti kad će se pojaviti. Čekala sam ga, čekala poput predatora.

Pojavio se i na prozor stavio lončanicu s biljkom bez cvijeta. Povremeno bi je dodirivao prstima, kao da želi osjetiti svaku poru živućeg lista.

On je slijep! – razrogačim oči. – Da, uistinu, slijep je! – dalekozorom otkrivam detalje u gestama njegovih ruku.

– Ne vidi, ali čuje! – izoštravam leću dalekozora. – Čuo je kad su posjekli vrišteće stablo!

S vremenom pomalo dosadi voajerizam tuđe kolotečine, no moju želju za promatranjem održavao je slijepi mladić. Gledala sam kako svaki dan mazi svoje zelene ljubimice. Jednom sam, čak, zamišljala kakav bi bio osjećaj dok slijepi djevac prstima prelazi preko mojih prepona i traži cilj jagodicom svog kažiprsta. Sanjarenja o nevinom i slijepom divljački su drmala moj libido. Redovito sam masturbirala oslonjena na okvir prozora svoje sobe. Moja iskrivljena mašta oslikavala je viziju tijela prekrivenog Brailleovim pismom. Dok me iščitavao, palo je drugo stablo!

*

Vidik je sve više otkrivao sivu zgradurinu prošaranu cementnim korijenjem. Zabava je splasnula, a dalekozor postao previše težak. Teta Jetrica s gumenom metlom, postala je jebeno poremećena baba. Njen muž, imala je pravo, staro beskorisno gunđalo. Mladić više nije tako često plazio po biljci. Štoviše, biljka se počela sušiti jer je slijepi ljenjivac nije zalijevao. Stabla su padala jedno za drugim, a moja vjera u ljude galopirajuće se udaljavala. Voajerski prozor nisam više otvarala. Masturbirala sam na običniju maštu. Život je tako boooring! – ležim na krevetu i gledam nabrijane filmske plakate na zidovima sobe. – Jebeni smo beton!

Spavala sam do kasno poslijepodne. Izmorena kofeinskom nesanicom, kroz bunilo slušam pad posljednjeg stabla.

– Gotovo je, eto, gotovo nakon točno godinu dana! – u meni poskakuje nekakvo luđačko veselje. – Nema više patnje, nema dvojbi! Posve mirna. Gotovo, la, la, la, laaaa – pjevam – gotovo!

– Gotovo je, majko Božja! – čulo se iz susjedne zgrade. Zgrabila sam dalekozor i pogledala u savršeno preglednu zgradurinu. U sobi slijepca teta Jetrica vrišti kao da joj čupaju jetru. Suprug čačka uši i staloženo gleda u izvađeno voštano blago.

– A dečko? – pitam se, što radi slijepi mladić – dečko se klati! Jebote, obješenjak je obješen! Mrtav visi! – zgrčim se zajedno s malim prstom noge.

Ušima selektiram buku i izdvajam zvuk grgljanja. Mladić kašlje. Spas u zadnji čas. Skidaju mu omču, a on ih odguruje i pruža šake prozoru. Dodiruje zrak, prazninu, pa onako crvenih, suznih očiju viče iz sveg glasa: Aprilillilililililililililililililili!!!!!!