Cyber ZOO | Sonja Gašperov

HOĆEŠ TO OBJAVITI?

– Hoćeš to objaviti?

– Ne znam! Štajaznam! Prvo se moram riješiti straha od onih chimes prutića koji stravično odjekuju noću.

– Onih što izgledaju kao viseće orgulje.

– Aha! Ne mogu se približiti sebi, dekoncentriraju. Zbog njih zamišljam već viđene prizore iz jeftinih hororaca.

– Večeras je noć kada vjerujem u tebe!

– Pojela sam nekoliko naranči jer znam da će me njihovi vitamini držati do jutra.

– Odlično, snovi su ti tada predobri. Hajde, Divoto, kreni s tim pisanjem i sve nas zadivi.

– Ja živim zbog drugih! Bože, oprosti mi što ne vjerujem!

26. 2. 2007.

Dragi Bože,

sjećam se prljave mornarske majice. Potok je bio olovan, a sunce umrtvljeno dimom. Teška postapokalipsa, znaš, to u scenarijima najviše pali! Sjećaš li se velikog potresa? Sjećaš li se oznojenih ruku? Panike? Sjećaš li se vriske djeteta pod ruševinama? Ne misliš li da je tad trebalo biti sklupčano pod toplim poprsjem? Prvi put sam majka, blagi Bože, majka koja želi svom snagom zagrliti svoje dijete za koje je mislila da je mrtvo. Sigurno si osjetio drhtanje, ono se bojalo, tražilo je povjerenje, no baš si me tad bio isključio.

Nisi mi dopustio da mislim, donosim odluke pa čak ni da svoje dijete svojim rukama spasim. Oprosti mi što tek sad vadim zaključke. Evo, slušaj i potvrdi, da li sam dobro shvatila priču o svom djetetu?! Moje dijete je uskrsnulo i podiglo sa sebe tone i tone urušenog betona. Ne moraš mi se nakon ovih riječi pravdati, ne tražim ništa od tebe i znam da se zbog mojih riječi drugima tresu hlače. Hoćeš li im reći „sve će biti u redu“, jer meni ne vjeruju. Dokaži im da znaš saslušati iako ja nikad ne idem niz dlaku. Molim te, reci im: „Nisam ja kriv što ona ima dijete čimpanzu.“

Molim jedino za tebe, zbogom!

Divota

P S.

Nemoj previše savinuti ovaj papir, slova bi mogla lako popucati. Današnje tinte za pera imaju nekakvu krhku plastiku u sebi.

– I, ti bi to stvarno poslala?

– Rekla sam ti već da štajaznam. Dosadna si! Dodaj mi pliz još dvije naranče iz košare. Dugo je do jutra, a tek se za osam sati otvara pošta!

– Nisi li ti jedna od onih koja nikad ne ide na ispovijed? Čemu sad to navlačenje Boga za bradu?

– Daj me pusti, ti ni ne znaš čega sve ima u meni! Moje pore na koži pucaju zbog zadržavanja onog o čemu ti nikada neću govoriti. Nema tih riječi! Nemoj sad misliti da ja patim za Zemljom. Jebesemene za druge i njihove ozonske omotače, ma crknut ćemo kad-tad! Čak i da bradonja odgovori na ono pismo, ne bi me zaprepastilo, danas za sve postoji i objašnjenje i repriza! Nitko i ništa me ne može utješiti i zato se veselim krempitama i majmunima. Jednostavnost, dušo.

26. 2. 2007.

Draga Divoto,

baš sam gledao dokumentarac o mošusnim govedima, kad li – eto pismo! Preći ću odmah na stvar kako ne bi pomislila da opet odgađam ono važno. Potres sam morao odraditi, takav mi je posao. Nerado ga obavljam, al’ što se mora ne smije biti teško. Jedino tako mogu održati ljude i planet pod kontrolom, nije zajebancija. Moram ti priznati da se uskrsnuće tvog djeteta nije dogodilo. Nikakva čudna pojava, nikakav trik nije kriv za njegov povratak. Dijete je samo bilo jače od trake velikog stroja koji odabire. Zajebalo je željeznog grabežljivca, ništa više! I da znaš, uopće me ne čudi taj majmunski gen, on je jedan od onih izgubljenih putem. Nije to prevelik problem. Moraš shvatiti, ljudi su prerazličiti pa čak i oni koji vjeruju da su srodne duše. Svatko ima svoje jedinstveno lice, svatko je poseban od glave do pete. Potrudio sam se. Mnoge sam, kao i tvoje dijete, pogrešno oblikovao. Iskreno, to je bila namjera, Vidiš, sad mi lakše vjeruješ. Ne obaziri se na one koji zure u tuđu bolest, oni šire oči u strahu, gutaju knedle i kucaju o drvo da im ne bi uperio prst iznad tjemena.

Ljudi, Divoto, uopće nisu opasni, ali moraš ih uvijek nadgledati. Reći ću im sve što ti hoćeš, ali znaj da me neće odmah poslušati. Prije će povjerovati u ono što im kaže glupasti talk show s televizije. Oni su poput razigranih mačaka, raspliću tuđe klupko sve dok se ne otkotrlja na cestu. Žrtve su onda najbrojnije. Nemoj dozvoliti osveti da te spusti na njihovu razinu, tad su najjadniji. Ignoriraj sve! Voli svoje dijete. Za kraj, moja Divoto, mogu li te zamoliti da me ne shvaćaš tako ozbiljno. Ja nisam toliki znalac, samo oduzimam i darujem. Zamisli, recimo, djeda Božićnjaka.

Lijep pozdrav,
Bog

– I, jel ti stigao njegov odgovor?

– Nije još!

– Čuješ li, opet su na vjetru zaplesale one orgulje – kaže ona. – Ha, ha, njišu se u ritmu gospela. Počni pljeskati, možda dobiješ odgovor.

– Ma, ti pojma nemaš. Prestani!

– Neću! Govorit ću što poželim – drsko se trgne. – Zar i dalje vjeruješ da ćeš tako lako dobiti odgovor?

– Naravno.

– E, sretno onda.

– Osjećaš li nešto čudno u prostoriji? Kao da je nešto ovdje, a nije. Kao mošus za koji ne znam smrdi li ili miriše.

– Ne seri, Divoto! Sad se šališ samo da me prestraviš. Priznaaaaaaj!

– Ne šalim se, jebote.

– Što se onda događa?

– Stigao je! – diskretno joj šapnem.