Cyber ZOO | Sonja Gašperov

MAKSIMALNO KONCENTRIRANJE

– Koliko vjeverica može skočiti u dalj? – gledam životinjicu na čempresu i na glas postavljam pitanje u sto posto krivom trenutku. Grozna pojava kod strijelaca kad nestašno reagiraju jer nemaju muda džentlmenski nasrnuti na životnu traumu.

Sedam crnih, opeglanih odijela iz povorke, okreće se prema meni i u improviziranoj odgojnoj koreografiji pritišće kažiprstom usnice. Trubač je pak na usnicu prislonio pozlaćenu kovinu, povorka lomi ćošu, a sanduk na kolima piči kroz prašinu k’o pobješnjeli Max.

Blago se tabletomanima – pomislim – oni u neizbježnoj situaciji mirno spuštaju glavu okićeni medaljom u kategoriji sjebanog mozga. Moj mozak je, nažalost, tad radoholičarski verglao, bistar k’o napumpana boca mineralne vode. Seru kad kažu da mozak ne boli dok ti po njemu kopaju na živo. Isto je i sa srcem.

– Znaš li, Divoto, što će se dogoditi? – začujem kao helijem istančan glasić.

– Tko si, ako saznam i gdje si, možda pogodim odgovor – zapitam i zažmirim kako bih jasnije vidjela obrise.

– Ja sam Max. Pogledaj svoj zatiljak i vidjet ćeš me! – uzvikne mališan i složi opaku zagonetku. Refleksno se uhvatim za kosu na zatiljku i potrčim u kupaonicu. Živčano otvaram trokrilni ormarić s ogledalom i ciljam pogoditi obrnutu sliku raščupanog dijela glave.

– Vidim te! Isuse, pa ti stvarno postojiš! – kažem pa se brzo plahnem hladnom vodom iz umivaonika. Obrišem ovratnikom majice vodu s lica i u ogledalu ugledam prestravljenu Divotu.

I tako su ga spustili, pokopali, naslagali cvijeće kao 3D puzzle i otišli. Uf, kako dobro zarađuju na nepotrebnim ritualima! Jedan je radnik za vrijeme posljednjeg rastanka ugušio cigaretu u rahloj zemlji, podigao treger svog prljavog kombinezona pa spustio hidrauličnu dizalicu prikolice kojom je maločas rutinski istresao pola tone zemlje u raku. Kraj!

Savršeno usklađena povorka pretvorila se u poludjele mrave pred kišu. Razbježali su se gazeći preko tuđih imena, povlačeći jedan drugog u crnoj lavini pokreta. Odvelo me niz puteljak. Iz obližnjeg kontejnera zaudarali su truli buketi. Strpalo me na stražnje sjedalo automobila. Jurnjavom su oplakivali, potom prošli kroz crveno. Nisam stigla strahovati zbog neznanja o zračnom kormilarenju kitnjastim repom. Aupizdu, a vjeverica!

– Daj, vidi je, zašto ne želiš pričati? – pokunjeno će Max.

– Nemoj me praviti blesavom, moram te ignorirati zbog drugih koji u tebe ne vjeruju – racionalno odgovorim, najracionalnije koliko se u tom trenutku moglo.

– Dobro, Divoto, samo mi reci da vjeruješ u mene i neću te više nikada gnjaviti. Nikada, Divoto – tužan glasić obeća povlačenje čim pokupi priznanje koje zaslužuje.

– Vjerujem, zaista, vjerujem u tebe, Max! Ti si mi gotovo poput brata. Moje meso, moja krv. Imaš iste oči kao ja, a one su ogledalo duše. Tvoje oči nisu na zatiljku i duša se u njima ne može tek tako lako ugledati zrcalom iz kupaonice. Zauvijek ćeš biti uz mene, ali ne smijem dopustiti da mi te idioti oduzmu zbog mog lošeg vladanja. Znaš, moramo se svi maksimalno koncentrirati – razlomim priču na hrpicu bljutavih, ali istinitih riječi i zašutim. Max je nestao.

Mjesecima sam nosila cvijeće i pomagala prati mramornu ploču kako bi susjedi mogli primijetiti urednost. Sunce je peklo, iako je još trajala zima. Zaokružim usne pa huknem toplu maglicu na sjajan skupocjen kamen. Nebrojeno puta ponavljam hukanje i zamišljam konobaricu koja u jednom danu spužvicom za pranje izvrši stotinu okretaja po istom stolu u nadi da će izblijedjeti krugove od boca. Polirat ću ga dok se cijelo nebo ne ogleda u njemu, pa će možda turobnost olakšati. Dobro sam dok me ne dostigne onaj stvarni razum. Gledam u čempres ne bih li opet ugledala onu smeđu životinjicu. Tišina i mir. Tamo gdje živi vladaju, ratovi ne prestaju. Jedino mrtvima mir jebeno dobro pristaje. Čekam autobus i smišljam nove, a već davno prožvakane citate. Krntija me vukla skoro pola sata.

– Hej, Max, jesi li tu negdje? Gadno me jebe samoća – pozovem ga na foru Rescue 911. Max se nije javio. Legnem na krevet pred TV, zapetljam pramen kose o kažiprst pa pustim da me preuzme medij. Glumci rade svoj posao i to toliko dobro da im vidim svaki frame. Njihovi pokreti na ekranu ostavljaju dugin spektar. Na sekundu stisnem kapke i pokažem zube.

– Grozno, pa ja imam tikove. Max, gdje si? Pomozi mi, ludim bez tebe – ali odgovora nema. Duga na televiziji pojavljuje se u intervalima. Svaki put kad zabljesne, krivim se u grimasi. Nije do kvara televizije, događalo se to i s novijim uređajima. – Ludim ili su to, možda… kanali, suzni?

To je bila moja zadnja posjeta. Nekako mi se učinilo da poliranje kamena nema baš previše smisla. Kiša će ga nadograditi prljavštinom s neba pa će očvrsnuti i izdržati. Stonehenge, nemoš falit! Učinilo mi se kako je ovoj priči važan jedino taj sjebani kamen. Kamen koji je neki grabežljivac iščupao iz planine i prodao suzama. Divoto, izbjegavaj patetiku, al’ pazi, bez trunke patetike ništa ne valja. Ona je tako potrebna, ona je mračna strana zbog koje će se bolje istaknuti svjetlo. Davno mi je to rekao jedan stranac kojem se imena ne sjećam jer nije bilo uklesano u planinu. O, yeah, pathetic! Zato iz principa nikada ne želim zaplakati, ne tresem se u mraku i od sada uvijek brinem za svoja pitanja. Dvadeset inča, inčeva, pola metra i osam milimetara u jednom uobičajenom skoku.