Cyber ZOO | Sonja Gašperov

FRITA SE TIHO VRATILA KUĆI, KRETEN JEDVA

– Gdje je Frita? Danas je uopće nisam vidio otkako sam se vratio iz škole? – zabrinuto zapita mladac.

Sigurno se zadržala na treningu, umiri teta Inga svog sina jedinca.

Frita tog dana nije došla na vrijeme, pa ni nakon nekog vremena. Postalo je već prokleto sumnjivo da bi mogla tako dugo zabrazditi na treningu pa joj se majka počela ozbiljno brinuti.

– Divoto, znaš li gdje je Frita? Nije još došla kući. Jako kasni, a nije uzela mobitel sa sobom – drhtavim tonom prozbori zabrinuta Fritina majka s onu stranu mobitela.

– Ne znam, teta Inga, nisam je vidjela od utorka. Slabo se stignemo vidjeti otkako su nam različite smjene. Sigurno je zapela na treningu – Divota pokušava umiriti savjest uznemirene gospođe.

– Dušo, možda si u pravu, možda ja bez razloga trošim živce. Upravo sam se sjetila kako mi je rekla da ide na čaj s prijateljicom koja se vratila iz Kanade – utješi se teta Inga.

– Nemojte se brinuti, ona vam je sigurno dobro. Ne trošite uzalud novac na pozive, mobiteli su jako skupi kada zovete s telefona! Eto, pa se čujemo, teta Inga – pristojno pozdravi Divota.

– Doviđenja, moja Divoto, čuvaj mi se – teta Inga poklopi slušalicu. Kako ju je Divota spustila, telefon opet zazvoni. Mehanički, Divota se javi.

– Divoto, Niki je. Idemo sutra na piće?

Četiri velika reflektora obasjavala su tenisko igralište. Pijesak na igralištu bio je fin, crven i uglađen. Noć je nadzirala sve ono što reflektori nisu mogli dotaći. Frita je gledala u jarko bijelu svjetlost. Osjetila je tupu bol u vratu pomičući ga kao navijač usred teniskog turnira. Kao da joj se jastuk pod glavom sabio u kvrgav badnjak. Podigla je glavu i shvatila kako ne leži na svom jastuku, da joj ruke i koljena krvare. Panično ustane s bijele linije teniskog igrališta. Out! Out! Out! Noga joj je zagazila izvan rubne bijele crte. Out! Out! Out! Izgledalo je kao da je pala s visoke sudačke stolice. Stresla je prašinu s laktova i ruku, a potom uzdahnula s olakšanjem:

– Ne krvarim, sve je to ovaj vražji crveni pijesak.

– Curo, prljava si sva, nisi se valjda poskliznula? – začuje se iz hodnika glas čistača.

– Joj, danas je trening bio užasno naporan. Ostala sam sama sakupljati loptice. Tad sam se poskliznula i pala. Nije mi ništa. O.K. sam. Skroz dobro – namigne Frita iako ni sama nije bila načisto s odgovorom.

– Uh, važno je samo da si dobro. Inače, danas su nam dostavili novi pijesak. Prašina je fina pa je sasvim sigurno i skliska, no bit će dobro kad je utisnu prve kapi kiše. Vjetar nam je pomeo stari pijesak pa ga više ima iza ograde igrališta nego na njemu – nasmije se čistač. – Idem dalje, čeka me borba s gospodinom Mišićavim i ostalim groznim preparatima za čišćenje.

Ušla je u praznu svlačionicu i izvukla sivi ruksak iz svog ormarića. Sjela je na plastičnu stolicu, podigla ruksak na koljena pa se leđima prislonila o hladne pločice. Nesvjesna trenutka ostala je udisati vlažan zrak u kojem se miješala para iz tuš-kabina i oštri smrad znoja koji se s godinama urezao u zidove. Opet je posrnula k podu.

– Nije još došla! Ne znam što ću, dušo, moram pozvati policiju! Mojoj se Friti nešto dogodilo! – u tri u noći uplakanim glasom teta Inga iz mobitela progovara Divoti na uho.

– Pa, sada sam i ja već zbunjena. Frita vas uvijek nazove kako se vi ne bi brinuli. Bar je ja takvu poznam – zabrinuta Divota ostaje bez utješnih riječi za tetu Ingu.

– O, Bože, moram pozvati policiju, nema druge. Nema druge! – prestravljenim glasom teta Inga poviče i panično prekine poziv.

Velika svjetlost. Mračno nebo. Bol u vratu. Crveni pijesak. Mars. Marsovci. Out! Out! Outer space! Frita je i dalje nepomično razmišljala. Novi pijesak. Pijesak s Marsa. Novi mikroorganizmi. Novi život. Novo sve. Staro je otpuhnuo vjetar. Frita je gledala u strop prostorije i vidjela nebo. Mračno nebo s kojeg sipi crveni pijesak. Apokaliptično nevrijeme za čovječanstvo. Krvava kiša. Novo sve.

– Draga moja Frita, mala moja! Uskoro ćeš kući. Probudi se, čekaju te tvoj brat i mama – teta Inga sjedi uz uzglavlje bolničkog kreveta i optimizmom ponajprije pokušava pomaziti sebe.

– Imala je tešku noć. Dva moždana udara. Šanse da se izvuče iz kome su malene. Mozak je jako oštećen – doktor priđe izbezumljenoj majci i primi je za ruku. – Morat ćete odlučiti želite li Fritu držati na aparatima koji će disati umjesto nje ili ćete je pustiti da ode.

– Želim je zadržati na ovom svijetu. Nismo još spremni za rastanak. Rekli ste, šanse postoje – teta Inga silovitim udisajem povuče slinu u nosnice pa obriše papirnatom maramicom desno oko. – Moram biti jaka, bit će i ona, znam to! Njezina zvijezda još ima sjati.

Crvena zvijezda pada. Evo je! Noćas, pada nenajavljeno. Bez groma. Kiša će jednom sprati sve smeće s ulica. Usred birtije pogledavala je na nemirnog De Nira i osjećala kiselu splačinu s vrha grla izazvanu isfuranim citatom. Što će mačke jesti kad im bujica vode odnese smeće? Hoće li ih pregaziti kombi s brzom hranom? Okrenuli su joj program pred nosom.

– Mačke su zakon! – glasno su zaključile nakon pive i dva dupla orahovca. Niki se naglo digla sa stolice i otišla na toalet, ostavila Divotu s cigaretom u ustima i mislima u dimu, slobodnolebdećem. Mačke, pa, što bi ona bez svog Kretena? Prisjetila se problema s gutanjem hrane zbog višednevne knedle u grlu. Pričekala je da se Niki popiša.

-Ti si zvijezda! Ajme, sva sam se naježila. Ti si sve! Sakupljačka! Ti ćeš otići odavde i proslaviti se u svijetu! – Niki se vraćala za stol i već pričala, usput trljajući rukave svoje poluuske majice kako bi niz ruku vratila podignute dlačice.

– Što ti je? Ma daj! – Divota stiša glas u pokušaju skromnog pravdanja svojih životnih uspjeha. – To ti ja onako, iz hobija. Volim se okušati u svemu. Ma, pizdarije!

– Davno sam govorila, Divoto, ti si genije, ti ćeš uspjeti – Niki joj laska dok nju zahvaća blago crvenilo i čudna napaljiva nelagoda. Divota je prikriveno željela da joj Niki iznova i iznova ponavlja tvrdnje o njezinoj genijalnosti, dok ih ona obrambeno niječe. Čisti sado-mazo!

– Nemoj više, pliz, nije to ništa. Želim ti pričati o Kretenu – Niki je znala da Divota puca na veliko. Znala je kako treba tetošiti njezine male pomake k vrhu i izgurati ih van iz ove gradske rupetine. Niki ju je uvijek činila sretnom.

– Niki, jesam li ti pričala o Kretenu koji je bježao od kuće misleći kako je vani bolje? – Divota je halapljivo pitala znajući da će narednih deset minuta voditi pijani monolog.

– Nisi. Onda, jel skužio stvar? – nasmije se. – Pukla ga veljača? Poziv na parenje? – Niki je očekivala prijevremeni rasplet.

– Ne. Ma, Kreten! Pobjegao je na tri dana – nitko u kući više nije pravilno funkcionirao. Stari nije mogao ništa raditi, stara nije mogla čitati knjige, a ja sam prestala jesti. Djeca su sakupljala njegove dlake s poda i lijepila ih u dnevnike i spomenare. Kreten, kažem ti! – uzela je kratku stanku i potakla Niki na suradnju.

– Pa, kako ste ga našli, gdje je uopće bio? – trgnula se Niki.

– Čekali smo. Čekali. Starci su izgledali beznadno i obješeno. Sutradan su mi pokislo šaputali iza leđa kao da nešto kriju. Kao da su mi čuvali srce od višestrukog prijeloma. Treći dan, pred jutro, bilo im je najteže – dovodila je priču do napetog dijela dok je Niki ukočeno držala čašu naslonjenu na lijevoj strani lica. – Rekla sam staroj: „Daj, ostavi pritvorena vrata. On će se vratiti!” Malo joj je nedostajalo da mi tad prizna istinu. Kreten!

– Ubrzaj! Što su ti to oni krili? – Niki je pogledala Divotu i napokon uhvatila vremena za ispijanje pive.

– Krili su mi smrt! Čuvali su me od istine o kretenskom kraju. Znali su iz prve ruke za njegovu smrt, štoviše, držali su ga mrtvog u rukama. Vidi, zvijezde padaju kao pokošene, baš za poželjeti kajganu! – lirikom je Divota dramatizirala priču.

– Našli su ga nasred ceste, pregažene glave. Krili su od mene sve, pravo profesionalno prikrivanje! Bacili su ga u najudaljeniji kontejner, onako ukočenog i zapakiranog u nekoliko neprozirnih vrećica. Unatoč svom trudu nisu uspjeli zataškati tragediju – strijeljala je Nikine oči i čupala iz njih zaprepaštenje. – Al to nije kraj – dramatski je zastala pa nastavila – Kreten se navečer vratio kući!

– Molim, sad me zajebavaš – naceri se ona, iako je priča bila ozbiljna.

– Vratio se sav krvav, stvaran i živ – Divotino lice se ozarilo u trenutku vizije njegovog povratka. – Usred noći zagrebao je na vrata, osobno sam ga pustila natrag u kuću. Stari je vikao: „Pičkatimaterina, kretenu jedan”, stara je pala na koljena tresući mačju hranu u zdjelicu dok su djeca u disneyjevskim pidžamama veselo skakutala oko svega i po krevetima. Kreten proždrljivo guta hranu, a ja ga umilno gledam i mislim kako je idealno vrijeme da i ja nešto pregrizem – pričala je Niki završni kadar dok i sama nije vjerovala u toliku usklađenost obiteljske složnosti. – Proustovi mačji kolačići, bogami, taj okus se teško zaboravlja!

– Čekaj! Pa, što je s onom mrtvom mačkom? Kako je Kreten odjednom osvanuo, uskrsnuo, što li? – pitala je Niki znajući da postavlja glupo pitanje koje mora postaviti u korist slagalice.

– To je bio netko drugi, tigrast kao i Kreten, ali s pregaženom glavom. Stari je životinji opipao slabine i shvatio da nema jajca. Naš Kreten je bio kastriran pa je ovaj pomislio da je pronašao dokaz. Srećom, naš mačak je bio negdje drugdje dok je stari drpario mrtvu ženku – eto ti rješenja zagonetke. – Stari je na kraju izjavio: „Pa, upizdu, čiju sam ja to mrtvu mačketinu izgrlio, izljubio i zapakirao?!”

*

Popušile su dvije kutije cigareta. Večer je sve više odmicala prema trljanju laktova o birtijski stol u tišini. Naposljetku su odlučile napustiti pivnicu i izaći na zrak. Vjetar je pročistio nebo. Zasjale su zvijezde. U trenutku kad su pogledale u nebo sagorjela je još jedna.

– Zvijezdo, jesi li nešto zaželjela? – kao novinar ponašala se Niki.

– Jesam, ali ne smijem ti reći što. Neće mi se onda ostvariti – kimnula je prijateljici u nadi da će se želja jednom ostvariti. Hoće, jebomepas, naravno da hoće, pa ja sam zvijezda! Čak nije problem ako želju sada kažem na glas. Zvijezde stalno padaju!

– Nemoj mi je govoriti! Reći ćeš mi jednog dana kad ti se želja ispuni, a hoće, znam – potapšala je Divotu po ramenu pa se sagnula zavezati kišnicom namočenu vezicu. Zvijezda! I još jedna. Oluja zvijezda. Imam li toliko želja? Gdje da stanu sve te želje i sve te priče? Previše je priča. A možda je dovoljna samo jedna priča? – dumala je Divota.

– Niki, jesam li ti pričala o Kretenu koji je bježao od kuće misleći kako je vani bolje? – namignula je dragoj Niki čekajući je da zaveže cipelu.