Cyber ZOO | Sonja Gašperov

KAKO JE GRETU TJEŠIO DUH

Greta odavno uči o transkomunikaciji. Zanimaju je paranormalne pojave. Čita knjige i traži po internetu EVP snimke. Možda je komunikacija s nadnaravnim ne bi toliko privlačila da u njoj ne vidi utjehu. Prije nešto godina naprasno je izgubila voljenog Otta. Nije se s njim stigla oprostiti pa joj on često navrati u snove. Uvjerava je kako je samo onda stvaran i opipljiv. Ona ne vjeruje u snove, ali vjeruje u ektoplazmu, energiju nakon smrti, znakove. Gretine prijateljice ne vole pričati o Ottu. One se boje. Ne vole prizivati izgubljene duše, vjeruju u Raj, Krista i crkvu. Cure vole jednostavnu molitvu, sve ostalo je urok, kletva, dječja priča…

Otto ponekad toliko nedostaje. Greta nerijetko danima ostaje u zamračenoj sobi, malokad podiže roletu. Katkad proviri kroz rupice na toj podesivoj PVC plastici pa s trećeg kata zgrade promatra zalazak sunca. Nikada nitko neće saznati koliko joj je mučno to nedostajanje. Kad tuga krene u sječu misli, uvijek se vadi na neku umišljenu bol u preponama. U javnosti se Greta uvijek smije. Nikada ne ide na groblja.

Hladan zrak ostao je nakon kratkog pljuska. Greta osjeća strujanje zraka kroz nožne prste. Nokti na nogama plave, prsti pomalo trnu i strše kao zaleđeni pommes frites. Sva toplina tijela nabila se u područje bedara. U poluležećem je položaju i na sebi drži laptop. Nabavila je wireless. Eter joj je sada još bliži, osjeća ga svuda oko sebe, prožeta je. Ona surfa. Nada se!

– Mora postojati bar jedan način da ga vratim, bar na kratko! – tipka po tipkovnici i čupa s interneta nekolicinu zvukovnih fenomena. – Ghostbustersi na djelu!

– Papá! – čujem iz zvučnika dehidriran dječji glas. Duh dječaka doziva tatu. Jezovito je, ali istodobno utješno. Da, baš nekako utješno!

U kući su sva vrata otvorena. Crni hodnik zjapi uskim mračnim grlom. Greta se ne boji! Ubacuje multivitaminsku šumeću tabletu u čašu s vodom i sluša sinkroniziran šum mjehurića i možebitnih izgubljenih duša.

– Otto, vrati se, molim te! Samo da te zagrlim, pa zauvijek idi ako baš moraš – pomisli ona dok joj bol ubada prepone. Prisjetila se kako se igrala s najdražim Ottom. On joj je uvijek čuvao leđa, osim onog dana kad je ona njemu stavljala obloge jer je pao sa stolice.

– Droooooon! – iznenada zasvira dubokim tonom žica na gitari.

Zvuk dopire iza Gretinih leđa. Događalo se to i prije, kad bi se drvo naprezalo i vrat gitare krivio zbog vlage u zraku. Greta se okreće i gleda gitaru koja nepomično visi na zidnoj vješalici. Vrijeme je stabilno, anticiklona već danima. Biometeorološka prognoza u znaku ☺.

– Nije vrag da se to Otto javlja? Zasviraj još jednom ako si faca – zažmiri na jedno oko u nadi da će tako jasnije locirati duha.

– Trooooon! – zvonko odjekne, sada malo drukčiji, viši ton gitare.

Nevjerojatno, ona osluškuje i počinje odobravati razumu.

Gretin razum dao se lako izmanipulirati, pogotovo ako pričamo o nesvakidašnjoj pojavi. Čudan joj okus paradira u ustima. Vanilija, ona ista što miriše u gospodskim čajnim keksima iz limene kutije.

– Otto, ti si u kući? Osjećam tvoju prisutnost – osvrće se bez trunke panike. – Dovraga, ako si se vratio kao zvuk, kako ću te zagrliti? Kako ću se baciti u tvoj čvrsti zagrljaj?

Tišina. Čuje se režanje laptopa, hard drive. Greta ustaje, otvora prozor i do kraja povlači remen rolete. Svjetlo s kraja dana pomazi prostoriju.

– Otto, jebemtisve, želim te! – glas joj drhti kao da je na prvom spoju.

Gitara i dalje stoji nepomično i tiho, toliko tiho da je teško povjerovati kako je netko na njoj bar jednom zasvirao Eaglese. Iza šest uštimanih žica, Gretu gleda crni krug, mjesto odakle su iscurili tonovi od maloprije. Velika rezonantna kutija koja oblikom podsjeća na ljudski torzo, upravo na svjetlo, kroz onaj isti crni krug, propušta velikog noćnog leptira. Leptirov let crta strogi cik-cak prema svjetlosnom pravokutniku prozora. Greta pruža ruke za njim, hoda kao hipnotizirana, stane nogom na glavu velikom plišanom grizliju i iskoristi je kao prvu stepenicu.