Cyber ZOO | Sonja Gašperov

MOJ SPAS ZA MENE

Naslonjena sam na zid sazidan od glomaznih kamenih blokova, na stari gradski bedem. Nekakva odurna bol munjevito se probila kroz kožu do kralješka i na trenutak mi paralizirala obje noge.

– Sve je to zbog hladnog kamena pod guzicom. Ne smiješ sjediti na hladnom – govorila je mama – prehladit ćeš se.

Zabacila sam ruke i simpatičnom akrobacijom dovela ravnotežu tijela u položaj pogodan za ustajanje.

Zadnjih sam dana znala satima tako sjediti i polirati malim rupcem svoje staklene pikule. Voljela sam sanjariti o pikulama kao da su najvrednije drangulije, dragulji s gusarskog broda koje Gooniesi nisu stigli utrpati u džepove.

Adam, najdraži susjed je tih davnih dana smislio igru Skrivača. Nije to bila ona klasična, svima znana igra. Ovo je bila samo naša igra, radilo se tu prije, o mom spasu za mene, koji se čuvao u malenim zemljanim rupama. Naime, svakih nekoliko dana jednu smo dragu igračku stavljali u plastičnu vrećicu i zakopavali u blizini starog, sivog gradskog bedema.

– Samo netko od nas dvoje ovo smije iskopati – rekla sam Adamu. – Nitko drugi.

Skrivali smo svoje igračke od crnih, zakrabuljenih spodoba koje su noću hodale našom ulicom.

– Hoćeš li obećati da ćeš do smrti čuvati Skrivače i nikada ni jednog nećeš zaboraviti? – upitam dječaka.

– Naravno da ću ih čuvati! Imam fotografsko pamćenje, nikad ništa ne zaboravljam – on me ozbiljno pogleda i pljune u ruku da se rukujemo u znak dogovora. Tjedan dana kasnije Adam odlazi na liječenje.

– Što to nosiš, Divoto? Nešto za svoju mamicu, ha? – pita me mama.

– Ne, nije to za tebe. To su Mjesečevi dragulji. Skrivam ih od noćnih spodoba – podigla sam ruku s vrećicom od jelenje kože kako bi mama čula kako čarobno zveckaju.

– Zato ja imam nešto za tebe – namigne mi i posegne desnom rukom u svoju zelenu torbicu. – Gle, Adam ti je poslao fotografiju iz bolnice. Nosi maramu na glavi. Sad izgleda kao pravi pravcati gusar.

– Zašto? Ne želim da Adam bude gusar – objesim usne prema dolje. – Zašto Adam ima crne podočnjake? Izgleda kao da ima gusarski povez na oku.

– Malo je umoran, ne može dobro spavati u bolnici. Ne brini, Divoto, proći će mu brzo – nasmijala se i vrlo brzo uozbiljila.

Tu noć ukopala sam laktove u prozorsku dasku. Znala sam dobro da će i ove večeri spodobe proći ulicom noseći u rukama crne vreće za smeće. Tko zna što u njima nose? Možda, ukradeno blago koje skladište na vrhu bedema. Znaju oni da se zbog straha nitko, ni noću ni danju, ne penje gore.

Sutradan sam uzela Zmajevo oko, svoju najveću smaragdnozelenu pikulu. Zakopala sam je u novog Skrivača. Bio je to prvi Skrivač koji Adam nije upoznao. Odlučila sam Adamu napisati pismo. Kad se vrati iz bolnice znat će ono što mu je promaknulo.

Petak, 11. 1. 1988.

Tmurno je, ali unatoč oblacima našla sam novog Skrivača s kojim te moram upoznati. Moja je mama danas bila nekako bezvoljna i tužna. Dugo je pričala na telefon. Spodobe su opet noćas hodale po ulici vukući za sobom crne vreće. Spodobe užasno smrde, bljak, sigurno se ne stignu okupati zbog tolike zaokupljenosti pljačkom. Morat ću bolje paziti na naše Skrivače.

Danas znam istinu koju je mala Divota jednom davno pokušavala otkriti. Sad znam da su Skrivači obične rupe u zemlji u koje smo stavljali blago. Naše blago su igračke koje se u trgovinama prodaju za nikakve novce. I znam da nikada neću moći iskopati te igračke jer mi je mapu sa Skrivačima pojeo zaborav. Nestala su i sva pisma. Pa, u pizdumaterinu tko su one crne spodobe i što su nosile u vrećama? – s vatrom u očima izgarala bi za odgovorom mala Divota koja, doduše, ni u ludilu ne bi izgovorila u pizdumaterinu. Razum je ponovo pobijedio maštu!

Kurve na bedemu rade danju, pa se zato nitko ne penje gore. Noću je sasvim druga priča, noću stiže osoblje iz bolnice kako bi se riješilo amputiranih udova. Zakopavaju na vrhu bedema organe izvađene bolesnicima. Ruke, noge, prste, bubrege, oči… Eto, to nose svaku noć u plastičnim vrećama! Gore je, dakle, zakopana ruka djeda Josefa, noga s gangrenom susjeda Ratka i petardom odvaljen prst hiperaktivne djevojčice iz K. ulice broj 4. Sigurno je i dio Adama gore. Dugo sam razmišljala kako njegovo skalpelom odstranjeno tkivo, doneseno u crnoj vreći za smeće, leži u nekom tajnom Skrivaču.

Idealan način kako istinom kroz dvije rečenice možeš srušiti cijelo djetinjstvo!

Subota, 12. 1.1988.

Adame, ne brini, ništa se nije promijenilo. Skrivači i dalje čuvaju naše blago. Nadam se da se brzo vraćaš. Čekam te, ne želim raditi nove Skrivače bez tebe. Moja je mama i dalje loše volje, kao da zna nešto što ja ne znam. Možda su joj spodobe nešto grozno napravile.

Adam se vratio nakon dva mjeseca. Zakopali smo novo blago. Čuvali Skrivače, nove i stare. Pazili na spodobe. Njemu više nije trebala gusarska marama za glavu. Dala sam mu sva pisma iz kojih je shvatio da se nije mnogo toga promijenilo. Nakon pola godine glavu je opet omotao onom prokletom gusarskom krpom.

Moj spas za mene, čuvala sam Skrivače. Moja mama je tih dana bez prestanka plakala. Najdraži susjed je nekamo otišao i nikada se više nije vratio. Godinama sam mu pisala pisma u slučaju da se jednog dana vrati. Remember me when you write at night, šaputao je pucketavi zvučnik. Adam je čuvao svoje Skrivače do smrti, baš kako smo se dogovorili, a ja, mala Divota, iznevjerila sam najboljeg prijatelja.