Kičma | Dorta Jagić

ČEKAONICA

Čekaonica je čekala, sjedila i pušila ispred svoje ordinacije.

Sjela je točno ispod malog prozora radi dima, da ne smeta. Nitko je nije ni primijetio.

Šutke je razmišljala o sudbini Penelope i na nikoga se nije obazirala. Čekala je da samu sebe shvati. Da otvori vrata. Možda pogodi što je s mladom ženom u plavoj suknji. Mlada je žena sjedila u čekaonici blizu jedinog prozora. Bila je gužva, a ona je pasivno čekala na red, pušeći u sebi. Dugo, već tisuću godina, hektopaskala, litara, kilograma, volti, metara je čekala da dođe na red. Gužvajući suknju, lagano se njihala na bijeloj plastičnoj stolici sa smećkastim otiscima opušaka.

Nešto u njoj nije u redu. Valjda kao i s drugim trbusima ovdje. Vadit će joj krv, razne pretrage, urin. Pa će dugo, dugo čekati rezultate. A možda ipak odmah nađu njezinu bit i shvate je. Opišu je ljudi u bijelom s bolje strane čekaonice. Pa je poljube. A onda je iznesu van na terasu među golubove i puste je u nebo kao papirnatog zmaja. Zatim sretni otkinu od poda i zapale svaki po stolicu iz svake čekaonice na svijetu. Stolica kao pokvareni kutnjak. Iščupati čekanje! Neznanje. Brigu. Neizvjesnost. Pretjerivanje. Mlataranje nogom. Nagađanje.

Kada uđe, možda joj stažisti zaplješću nad urinom i bace petarde kroz prozorčiće. Možda je cijelu temeljito pregledaju i zavole. Na krevetu iza paravana prerade je u nešto novo, zdravo, brzo, korisno. Od stare nje sačuvaju samo jednu tanku kost za medicinsku iglu. Zagledala se u prozor. I gradsko se nebo stisnulo u svojoj plavoj suknji iza malog prozora. Strah ga je nečeg nevažnog. Tišina. Iza vrata ordinacije odjeknu koraci u klompama, pa nestanu, izazovno. Pitala se – je li uopće netko unutra?

Žena napiše nebu prstom – Nijedno nebo se ne bi trebalo bojati prozora. Prozor ti ništa ne može. Nebo joj napiše – Kako ne može, hvata me u klopku, uokviruje.

Htjela mu je odbrusiti, ali je naišao tust oblak. U čekaonici na kraju grada postalo je nesnosno zagušljivo. Prašina sa sandala se odiže s poda i zuji, a sve što se kaže, pomisli, zaželi, postaje žuto. Staro i ljepljivo, kao da iza vrata umirovljene sestre peku stare brašnaste kolače. Mlada se žena tom žutilu otima i sjedi svijetlo plava iza sunčanih naočala. Ogledava se u zamućenom staklu izlaznih vrata. Pomisli, možda je danas subota, a nije se dobro ni našminkala ni počešljala. Nema veze, samo da već jednom dođe na red pa će se kod kuće srediti za dugu šetnju gradom. Gledat će izloge. Popiti kavu. Ali što će novoga obući? Da li se u uzorku krvi može vidjeti da je već danima stisnuta u kostimiću od prošle godine? Da, vidi se to i golim okom. I koje cipele da izuje? Toliko je već cipela na njezinim malim stopalima umrlo, izulo se. Ogledavala se; sve žene u čekaonici sigurno isto tako nose staru odjeću i zube od prošle godine. Namigivale su povremeno jedna drugoj, znojile se i spavale. Sanjale muškarce i sinove. Neke su mislile na Boga. Uhvaćene, s njima su zajedno čekale pregled njihove štikle, marame, nosovi, torbice. Nervozni prsti i stare besplatne novine, oglasi. Sunce joj odjednom udari svoje lice u lice; mlada žena sklapa oči i traži precizne riječi za doktore. Isprike. Ali sve joj izmiču, poput uzvitlane prašine. Možda je medicinske sestre sasvim obnaže pa preslušaju njezino tijelo stetoskopom. Tijelo je mudrije od usta.

Može li se u malom uzorku krvi pod mikroskopom vidjeti da je već dugo sama? Može, pa u krvi je duša. Može li se u krvi vidjeti dolazak prave ljubavi? U krvi je život. Može li se u krvi vidjeti glupa kifla? U kifli je brašno, mljeveno tijelo. Vadi drugu kiflu sa sezamom iz torbe. Za razliku od brašna, krv je duša, mljeveni dah. Još malo strpljenja i iza zatvorenih vrata sestre će joj usisati uzorak iglom pa će popadati u nesvijest redom, kao napušene balerine. Jer njezina je krv jaka, posebna. Kao da je satkana od crvenih pahulja, neponovljiva. Potresna kao i krv svih žena i muškaraca na svijetu. Iza zatvorenih vrata ordinacije već dugo zvoni telefon. Kao da i bežični telefon hoće da mu izvade krv. Nijedna se klompa ne javlja. Nijedna se vrata ne otvaraju na kucanje.

Nekoliko je žena na to kratko zagunđalo i to je sve.

A kad zatisne komadić vate na ubodno mjesto, nad gradom će pasti jaka kiša. Tople kapi će žestoko udarati u stakla ordinacije i ostavljati plave mrlje tinte. Bit će lijepo. Tišina zdravlja. Grad će se povećati od sreće. U pauzi za ručak doktori će pojesti juhu od slomljenih kišobrana s ceste. Napisat će dirljive pjesme i čekati da pljusak prestane, da se ukoči cijelo nebo, da od ljubavi i zdravlja stane svaka krv u veni pod smotuljkom vate i jagodice… I oni će je iznutra dešifrirati, prozreti i ona će znati što je s njom. Hoće li još dugo biti živog tijela, hoće li još dugo šetati s psima, hoće li još dugo biti sama. Pojela je treću kiflu. Sunce joj se maklo s lica kao muha. Žene su protezale natekle noge u sandalama.

U čekaonici na kraju grada poderale su joj se čarape od čekanja. Procurilo joj je mlijeko, izbilo na košulju. Od čekanja joj se opustio minival. Na vratu joj se materijalizirao puž. Pojela ga je. Vrata ordinacije su i dalje zjapila zatvorena.

Zaspala je od umora. U praznu stolicu do njene zavalila se starija gospođa s kutijom cigareta u ruci i probudila je laktom.

– Dajte, pripalite jednu dok vas ne prozovu. Ovu sam kutiju načela prije pet godina u hotelu Moskva.

– Ne, hvala. Ovdje vam je zabranjeno pušenje.

– Znam, dušo. Bilo bi bolje da je zabranjeno čekanje, zar ne.

Starija je gospođa zaudarala na neku drugu čekaonicu. Njezino se zgužvano lice duboko zamislilo, a onda je naglo ustala, zapalila cigaretu i preko znaka zabranjenog pušenja kod vrata tamnim je ružem ispisala ZABRANJENO ČEKANJE. Žene su se muklo nasmijale. Unutra se neki uznemireni glas napokon javio na telefon. Velika su se vrata ordinacije širom otvorila i bijela kuta je prozvala prvo prezime.

– Mirković!

Prenula se i popravila plavu suknju. Što će im reći, zašto je čekala toliko dugo?

– Mirković! Gdje ste, nemamo cijelu vječnost!

Čekaonica je ugasila cigaretu, zgrabila torbu i nasmiješena izašla na cestu. U gradsku su prašinu pale prve kapi kiše.