Kičma | Dorta Jagić

SJAJNE CIPELE

 

I danas mi je u to teško povjerovati. Gledam u izlizan parket u dnevnom boravku i pločice u hodniku. Naša kuća. Stara cura, u svibnju će napuniti dvadeset i osam. Tako nevina, pomalo glupa, na dva kata. Ne bi ni mrava zgazila. A u njoj je bio ubojica. Pravi pravcati.

Doduše, samo u kratkoj, usputnoj posjeti s buketom crvenih ruža. Sjećam se, visok mladić, s dvije ruke i par nogu, s ljudskim ušima i smeđim očima. Sjajne je crne cipele izuo odmah vani kod otirača, vjerojatno da ih ne isprlja na našem tepihu. Nekako smiješno gacajući u sivim sportskim čarapama, odmah je zaželio od domaćice slađu kavu i čašicu šljivovice. Upitao je za zdravlje domaćina, dugo odlažući torbu pokraj noge stola. U oči su nam upadali do krvi izgriženi nokti. U žustrom rukovanju s nama ostalima široko se osmjehivao. Njegova je zgelirana frizura govorila volite me, baš sam svjetski! Ja sam Drago pokojnoga Ilije, vaš daljnji rod. A mi smo baš budale. Raskomotite se. Ne znam više jesu li mu ono iz džepa kožne jakne virile zgužvane maramice ili novčanice. Nadaleko je zaudarao na mješavinu skupih parfema; pravi novopečeni šminker s debelim pečatnjakom na prstenjaku. Dok je komentirao lijepo vrijeme s mojima, prala sam brdo suđa i promatrala ga krišom iz kuhinje. Sjedio je na svojoj običnoj guzici u našem dnevnom boravku za stolom i pušio crveni Marlboro. Palio je jednu za drugom, kao da neprestano mora kaditi svome milostivom sebi. Psujući u sebi, mama je otvorila sve prozore.

Naš zemljak Drago je bio bioskulptura od krvi i mesa. I u njegovom je tijelu bilo sedamdeset posto vode. I trideset posto zemlje. Crijeva su još varila hotelski ručak.

U čekanju da se naša rodica Mara uredi za izlazak s njim, možda mu je čak i zalupalo srce. Zapravo, može li ubojici dvoje staraca sa stranom ušteđevinom poskočiti srce od ljubavi? Valjda može. Mara je zbilja bila pametna i zgodna mačka, oduvijek malo jača, a sad je u izbjeglištvu naglo smršavila. Rekla bi neka od nas, ratna profiterka. Kad je pozvonila na naša vrata sa starom majkom, bratom i malom putnom torbom usred noći, pokisla, podsjetila je na malog miša. Taj je dojam ostao do danas. Mokri miš. Nakon kratkog mumljanja na mobitel, gost je mojima stao prosipati svetačke priče o ratu. Srkao je glasno kavu. On ne bi ni mrava, pobjegao je od rata tu u Zagreb. Nije on za pušku. Već dva mjeseca živi u hotelu Panorama, uskoro će za Ameriku. Naćulili smo uši s divljenjem, hotel, Amerika. Nezgodno pitanje odakle tom gologuzom selji novci za puste hotele i daleke Amerike složno smo spustili duboko u pete. Ipak, naše su pete dobile odgovor godinama kasnije. Čuli smo od rodbine da je podignuta haaška optužnica. No, prikupljeno nedovoljno dokaza.

Za natrpanim stolom u boravku vrijeme je sve sporije klizilo. Daljnji, najdaljni rođak kojeg nikad ne bih upoznala da nije bilo rata ustaje sa stolice, razgleda, divi se našoj gastarbajterskoj kući. Sva blaga ovoga svijeta u žućkastoj lamperiji i izvezenim bijelim zavjesama, bosansko-posavska renesansa! A tek taj pogled s balkona s lončanicama na modro gorje u daljini! Pita za cijene zemljišta u ovom kvartu. Odmiče rukav s masivnog sata, izvija obrve. Požuri, Maro, kasnimo u kino!

Čak je i razgovor o ratnoj sudbini suseljana zamirao. Sunce je zalazilo, na televizoru je završavao crtani film, proboli su laserima zlikovca s druge planete. Gost se nakašljao, ustao i iz torbe izvadio veliku tablu čokolade. Ponudio je mojoj mlađoj sestri. Ana je ne trepnuvši smazala ubojičinu čokoladu. I podrignula. Danas je ona dobro sa želucem i završava studij biologije. Darežljivko joj je glupo promatrao obraze iščekujući crvenilo i ushićeno hvala. Iz Aninih usta ništa. Odjednom je iz hodnika zazvonilo sočno posavsko psovanje. Natapirana se Mara nespretno obuvala, stopala su joj izgleda bila preširoka za cipelice koje je dobila od Drage. Mahnula nam je, izašli su nekako kruto zagrljeni. Najbolji prijatelji iz djetinjstva. Drugovi iz išarane školske klupe. A sad? Taj se Dragin posjet našoj nevinoj kući odigrao davno, prije petnaest godina. Tih se mjeseci njezinim hodnicima vuklo mnoštvo tužnih nogu. Iza vešmašine skrivali se iz hlača poispadali izbjeglički kartoni, a po zakutcima i ormarićima izmjenjivale se zgužvane vrećice i gomile svakojakih cipela. Brda izgažene obuće s izvaljenim jezicima toliko nalik svojim vlasnicima. Tada još nismo znali da su crne muške cipele nakratko ostavljene pred vanjskim vratima da se ne uprljaju, spremne klopke za mokre mišice.

Rekla je seka Ana, nagazne mine.