Kičma | Dorta Jagić

UBOJICA VREMENA

 

Zove se Kasna Kasnić.

Ne, zove se Jasna Basnić. Ono joj je nadimak.

Ništa po horoskopu, 74 kg, 32 godine, neudata, teta u vrtiću. Živi s roditeljima.

Nepušač, traži srodnu dušu. Crnog, visokog muškarca kojem ne smeta kašnjenje. Ili u biti jako smeta. Da nekako ubiju vrijeme.

Cupka gradom i kasni na tramvaj. Šalje peti sms da će zakasniti, da je prijateljice pričekaju u kafiću na terminalu i naruče čaj. Kroz zamusani prozor promatra prolaznike. Svi žure nekamo i stižu, samo ona kasni na novi posao, na fatalni susret s Ivanom, na Boga; po rastopljenim dalijevskim satovima gaca u starim cipelama i ispričava se svakome i svima.

Tako je bilo od malih nogu; sa zadihanom mamom posljednja stiže na vađenje krvi u ambulantu, posljednja upada u razred. Poslije kasni na važne svadbe, na zalaske sunca, na vlastite nastupe s folklorom. Negdje je pročitala da se odgađanje prenosi generacijski, putem krvi, maternice. Gotovo kao hemofilija i daltonizam. Navođena tim obiteljskim daljinskim propušta početke kultnih filmova, vatrometa, utakmica. Ipak, nasreću, kasni i na sprovode i mise zadušnice. Pritom se slatko ispričava, poput obje pokojne bake.

Tako većina Basnića, malo sretnih, malo tužnih, uporno kasni na Marka i Kosovo, babu i kolače. Smotani kao sajle navijaju satove po svome i klimaju glavama uzdišući.

 

* * *

Jasna voli život, iako kroz dane korača kao kroz gusti med. Sporo i s previše oblizivanja. Ugode. Ujutro se našminka, popije čaj, a tjeme joj pritisne teška ploča ravnog svijeta. Ta ploha ne miruje, zna da je nose kornjače, iako ih ne vidi. One uđu u ruke, ili u trbuh, negdje unutra. Izuj uske čizme, sjedi još malo. Još samo par minuta. Ploča se vrti oko kazaljki pokušavajući odgristi vlastiti rep. Debele kornjače navijaju to mehaničko srce koje skoro sav svijet slijedi zagledajući stalno na sat. Minute i sekunde gutaju same sebe, mljackaju i podriguju iz ljudi. Doručak, ručak, večera, film, wc, spavanje. Doručak, ručak, večera, film, wc, spavanje. Iluzija kretanja zvrka od mesa koji nikamo ne stiže. Ajde, sretno i uživaj!

 

* * *

– Jasna, opet kasniš s cervikalnim brisom! Zašto ne paziš? Tvoje te tijelo neće čekati kao ja.

– Znam, doktorice, trebala sam se odavna pokrenuti. Sad dok dobijem nalaze… Nisam imala vremena, gužva s tri tečaja, putovanja, pa ganjanje raznih papira. Ne stignem ni kavu popit.

– Dobro, ali godinu dana?

Šutjela je. Pa naravno da je mogla sve stići! S bolnički bijelim papirima u ruci izlazi na zimski pljusak, zaboravila je ponijeti kišobran. Prokleti HPV i cinovi! Tihe rane. U žurbi se jedva stigla počešljati, za hvatanje kišobrana nije ostalo ni sekunde do busa u osam. Baš ovu kišu briga što Jasna nikad na vrijeme ne ugleda predmete koji joj hitno trebaju. Pokaz. Olovka. Maramice. Dakle, vrijeme joj bježi i iz očiju, kao da će ga gledanjem nasmrt poškakljati. Kako da ga uhvati, zadrži? Puškom kao lovac? Prhne, odleti. Klizne u stotinki sekunde, kao plivačima i skijašima. Da ga hvata na ljepljivu traku kao muhe ljeti? Ne, ne lijepi se na nikakve trake, osim magnetofonskih.

Polako. Na prstima. Čini se da po tepihu vremena treba gaziti kao drugi ljudi, izuvenih cipela, ozbiljna lica. S nijemim poštovanjem pred mehanizmom koji ljudima otkucava još samo pet mjeseci života. Još dva dana ljubavi. Još tri sata ponižavanja. Još minutu sreće. Taman posla!

 

* * *

Kasniš! Kako prijatelji i doktori ne kuže? Nije Jasna kasnila. Troma, nevidljiva masa u njoj je kasnila. Žuta žabetina koja izaziva rane na maternici. Žabokrečina je poticala Jasnu da se jedva vuče za svojim krhkim tijelom. Da je ne zanima živo tkivo. Jer je sve drugo bilo važnije. I zadimljeni kafići, i djeca, i klopa, i muškarci. Dok se ona bavi glavom i sferama, njezino tijelo teče u vremenu kao krv. Kako je teško zaustaviti krvarenje! Tko je to pokušao, sigurno zna koliki je konjski pritisak potreban. Krv je presnažna, prevedra dok se izlijeva. Krv je kao dijete.

 

* * *

Nova godina je. Točno u ponoć donijela je odluku pred Ivom i Sanjom. Donedavno je vrijeme zamišljala kao bijelu magličastu rijeku koja tromo povlači stvari za sobom. Sad zna da to nije istina; bar ne za sortu vremena koje će uskoro utamaniti. Odlučila je biti brža od propadanja; gladnom vremenu zabiti križ u zupčanike.

Vrsta vremena koje nju troši živi u svojim pokvarljivim kućicama, tvrdo je, gomoljasto, smeđe. Gladno vrijeme je grudasta tvar u litri mlijeka, konzervans u jetrenoj pašteti, cinična kemikalija u kremi za lice, otisnuto je u roku plaćanja računa za telefon. Gladno, pokvareno vrijeme je u trulom zubu koji je još prije postanka svijeta trebalo popraviti. A ne trčati kod zubara kad je kasno.

Čitala je negdje da je vječni Bog pokvareno vrijeme popravio spretno kao netko mikser. Iako se pritom porezao. Bog kao Bog. Ali žena Jasna Basnić, 71 kg, nepušač, uskoro udata i majka dvoje djece izvršit će djelić pravde ovdje na zemlji i prekinuti generacijsko kašnjenje. Ustat će ranije, oprati zube, naći taj kišobran s drvenom drškom.

Ući će u ordinaciju. I opet će ući u ordinaciju. I još jednom će ući u ordinaciju. Postat će hladnokrvni ubojica vremena stisnuta u tom našiljenom homunkulu. U ružnom bradatom virusu, pohotnom žapcu koji stari u njenom mesu. A gladno će vrijeme posve nečujno vrištati u svojoj zakukuljenoj smrti. Nitko ni na ulici ni u čekaonici neće ništa čuti, samo ona. Vrijeme će skičati i uvijati se kao jednom davno slučajno razotkrivena „srodna duša“ u crnom autu s njezine lijeve. Dok jedne ponoći ne opsuje i crkne.

Nepoznati se starac u šetnji možda pomladi kad na proljeće u parku iza ženske bolnice naiđe na leševe tri kornjače i napuklu ploču svijeta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.