Kičma | Dorta Jagić
KOLAČ
Majka peče kolač. Sva je u goloj vodi. U kuhinji je vruće kao u pećnici. Nakon dva sata kolač se ispekao i mama ga reže na nejednake kocke. Ulazim u kaputu i cipelama u dnevnu sobu. Nemam vremena za presvlačenje, želim sumanuto jesti. Moj želudac sluti prisutnost vrelog biskvita. Navire slina. Moje se oči šire nad kolačem. Moj mozak požuruje moju ruku da ugrabi najveću kocku. Kolač krije tajnu tko je moja majka. Bacam torbu na stolac, jedem kolač u žurbi. U biskvitu nailazim na komade jabuke, na marmeladu od šljiva, ali ne i duboku tajnu o mojoj mami. Kako to da je nema unutra? Možda je mamina bit baš u posljednjoj kocki. Onoj koja ima bar dvije nagorene stranice i koju nitko ne želi pojesti. Ili nekom drskom kvadratiću u sredini? Dok jedem veliku treću kocku, kolač je već pojeo moja tri prsta. Vrijeme uzalud prolazi. Ja jedem kolač i kolač jede mene i mi se proždiremo. Da mi mlađi brat to vidi, pogrešno bi shvatio i zvao policiju. Mali igra play station, i play station igra njega. Ali to se nestajanje ionako ne vidi. Trenutno nitko u ovoj kući nema čiste oči.
Majka sjedi za praznim stolom i gleda u vrata. Njezino tijelo mirno diše. Uska ramena. Tanke nožice krojene kao mrkva. Zdepaste ručice položene u krilo. Glatka koža. Zablaćene oči. Uzak nos, dlačice. Uporno izbjegava moj pogled. Nas dvije ne razgovaramo već trideset godina, pa mi je ispekla kolač od jogurta. Majka misli da ne razgovaramo posljednja tri dana, pa mi ga je svejedno ispekla. Dobar je, kažem, ali mu fali nešto. Mama zagunđa u bradu i odlazi s tom dubokom tajnom iz sobe. Ja nastavljam jesti. Poznate su mi samo sitnice.
Znam samo da je moja mama bila čistačica u banci u Savskoj. Na nekoj nečujnoj frekvenciji kolač sve glasnije vrišti. Znam samo da je moja mama radila kao crnac u tri smjene u nekoj konfekciji kad je srela tatu. Kolač je sve deblji i gluplji. Znam samo da je moja mama maštala kad je bila curica da je bogata i da živi u Americi. Vrištim na kolač bez ikakve frekvencije i bez veze. Znam da moja mama začuđujuće vješto preskače vijaču i revno prati dnevnu politiku. Vičem na kolač jer to priprosto biće od tijesta nema spoznaje tome tko je bilo tko, a kamoli moja draga mama. Gotovo isto kao ja. A ona ga je sama stvorila, u pećnici ispekla, i da je bilo više vremena, odgojila bih ga.
Brišem usta krpom i bacam se na kauč kao vreća. Mamina me kolačurda pojela gotovo do kraja. Ostao je samo nabujali trbuh u cipelama. Ipak se ne dam, krećem u donošenje zaključaka. Ali ne glavom, srcem. Srcem shvaćam sad da ni štrudle, ni jabuke ni jaja, ni šunka, ni restani krumpir, ni špageti, pa čak ni oni s najboljim parmezanom ne kriju nikakve oslobađajuće tajne o ljudima i duhovima. Ne trebaju im ljudi ni njihova duša; samo spremne hvataljke i otvorena usta. Glad za ljubavlju. Rupa u srcu. Slina.
Majka je opet nepočešljana. Na kauču gleda meksičku sapunicu. Plače jer je neka žena našla kćer nakon duga vremena. Poslije su vijesti. Ali ja znam da mi ni u vijestima nitko neće reći ništa o njoj. Ni dolje u trgovini. Ni na općini, ni na katastru. Ni Barbara, ni Tamara. Ni u odvjetničkoj komori, ni u kazalištu. Ni na busnoj stanici neće ništa reći. Ni na Internetu. Ni njezin Sinj, ni Trilj, ni Strizrepe. Ni muž, ni ona. Samo Duh Sveti.