Kičma | Dorta Jagić

U AVIONU

 

Pogladila sam nježno svoje debeljuškaste noge u smeđoj suknji. Nekako mi više nisu bile ni toliko debele ni stare. Ni moje naborane ruke više nisu imale toliko pjegica. Kroz naočale promatram lijepe stjuardese; zbilja, u avionu ništa ne može biti ružno ni oronulo, sve je vitko i važno. Sve! Već sam odavna slutila da je u avionu sve lako, drukčije. Voljela bih da je i vrijeme na mom starom ručnom satu stalo u onaj trenutak, za uspomenu. U nebo smo poletjeli u devet i trideset po našem vremenu, a ubrzo ćemo glatko uletjeti u neko tuđe vrijeme kao u oblak. Pa u drugu, treću zonu. I satovi će poludjeti. Kao naši prsti. Prtljavo smo prikopčali sigurnosne pojaseve, kako bi to naša dva unuka prvašića. Neprestano si namigujemo, Andrija i ja, ponosni na svoja ljudska tijela koja ne mogu letjeti, a evo lete kao sijede lastavice! Malo gledamo modri krajolik kroz prozorčić, malo se grlimo. Ne ljubimo se. Zapravo, davno je to bilo kad smo se posljednji put poljubili. Dolje, iz Trešnjevačkog parka s klupica se sigurno jasno vidi naša velika hrabrost. Hrabri kao astronauti, letimo nekamo jako daleko od doma. U Peking? Kuala Lumpur? Na Borneo? Već sam zaboravila, nije važno. Piše na karti. Sve je to opet čvrsta zemlja. Po tlu sam hodala čak sedamdeset i tri godine, a Andrija sedamdeset i dvije. I pekla kolače dok je on popravljao mašine. Izgleda da je ipak došlo vrijeme za nebo. Sad sponzori našeg bračnog putovanja Ivan i Branka svima u susjedstvu pričaju kako su se mama i tata odrekli čvrstog tla prvi put u životu. I gore se smiju kao zaljubljena djeca u luna-parku, pucaju iz zubiju male vesele riječi jedno drugome u uho:

– Kako je strašno kad avion kreće!

– Fantastično! Pilotima je najljepše!

– Ne, nego stjuardesama! Trebala sam biti stjuardesa.

Kad se vratimo, svima ćemo pričati kako je lijepo biti visoko iznad tromih tramvaja i automobila koji plaze po trbuhu kao zmijice, daleko od rodbinskih zahtjeva, susjeda, bolnica i grobova. Evo, već smo nadmašili i najlakše ptice. Začudo, na nebu nema ni jedne.

– Andrija, sad vidim da i ptice pripadaju zemlji. Nema ni jedne.

– Je, Anči, istina je. Gdje su ptice?

Minute prolaze šireći se valno kao godine i stoljeća kroz prostor između plavih sjedala. Vrijeme pleše složene valcere. Gledamo se suznih očiju, uživamo u nemoći gravitacije pred avionom. Nedostaje samo neka lelujava, fina glazba.

– Andrija, a kako to da na nebu nema anđeoske glazbe i harfi?

– Ima, ljubavi, ali si gluha ko top. A je’ l bi ti to plesala? Daj ruku.

Andrija me nježno hvata za ruke i mi se u unutarnjem ritmu zibamo u plavim sjedalima kao dva najsretnija dana. Sutra će nam biti točno pedeset godina braka. Postoji li ipak na nebu veća ljubav od naše? Stjuardese bi morale nešto znati o nebeskoj ljubavi. Makar one iskusnije među njima nakon stotine letova. Dvije se meko približavaju našim sjedalima, pitat ćemo njih. I pitali smo, one su se samo smiješile. Najmlađa stjuardesa miriše na izraelske mirodije i ljubavnu sreću, ali nam donosi samo konfekcijske sendviče sa zemlje i coca-colu. Pa nismo je pitali za takvu hranu! Zar ne vidi da bismo mi jeli oblake, umakali prste u debeli šlag. Ali ovi oblaci možda nisu jestivi. Previsoko su, zamišljam da su blago gorki. U avionu je sve toplije, sve zlatnije. Sunce me već kroz prozorčić udara u čelo, nebo je preblistavo. Možda negdje ovdje napokon ugledam i Boga oči u oči kako mi maše i smiješi mi se.

– Dragi putnici, nadam se da uživate u letu Malezija airlinesa, vani je vedro, a temperatura je samo -63 °C – izvještava nas pilot kao da je rutinski izbacio navlaženi lijevi kažiprst kroz prozorčić, pa ga povukao i mirno pogledao rezultat.

– Vani je -63 °C?! – oboje smo viknuli u nevjerici. Glave su se okrenule prema nama.

– Nije istina, ljudi, vani prži sunce! – zavikao je Andrija i popravio naočale.

Pilotov glas je bio tako siguran u svojoj profesionalnoj eleganciji, savršeno izvježban, monoton. Kao da je pušten s platinaste vrpce. A duboki je Andrijin glas drhtao. Uhvatio me za ruku i stisnuo, više je nego ikada bio dječačić.

– Ne budi smiješan, Andrija, u avionu je svašta moguće. Pogledaj samo kako letimo kroz vremenske zone. Pobjeđujemo vrijeme i prostranstva.

– Ana, kad se vratimo u Zagreb, hoće li naša djeca imati više godina od nas?

– Možda će biti živi tek naši praunuci.

Nasmijali smo se toj ideji i odjednom me Andrija poljubio. Nježno, kao onaj prvi put ispred slastičarnice u Ilici. I još nježnije. Snažnog li poljupca! Ovaj je nebeski poljubac s okusom prezrele višnje uvijao vrijeme, probijao zone, trajao satima, tjednima, godinama… Trajao, trajao, trajao. Usnama smo puštali da se u nj ulije sav naš lijepi život. Tonuli smo sve dublje, sve do najstarijih sjećanja.

Nismo ni primijetili kad se avion spustio na aerodrom. Ni kad smo se s dvije skromne torbe smjestili u hotel. Sutradan smo se samo držali čvrsto za ruke, kao da letimo. Da nas je neki prolaznik slučajno upitao gdje smo, šutjeli bismo. Samo bismo podigli ruke visoko da je naš poljubac ostao gore visoko s nama, u blago gorkim oblacima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.