Kičma | Dorta Jagić
CELULIT
Smeta ti cvijeće? Pa mogu ga skinuti s balkona da bolje vidiš. Evo je, to je ona. U crnoj bluzi. Draga Katarina. Uvijek isto. Daj, uzmi još kave! Dakle, uvijek isto s njom.
Otkako ju je muž napustio zbog neke mlađe, čim grane jače sunce znam da slijedi ritual. Ljeti se svakoga jutra sva skockana pretvara kao da se zaputila negdje, tu u neki haustor, pozvoniti na neko dugačko prezime. Nosi vrećicu s poklonima, kavom. Da, da. Ali ne ide ti ona nigdje. I još se putem pretvara da veselo razgovara s nekim na mobitel samo da je susjedi ne bi ništa zapitkivali. A kako ih samo uljudno pozdravlja odsutnim klimanjem glave i smiješkom od uha do uha! Lukavica, kako se samo sjetila? Što, to majmuniranje s mobitelom svi ljudi rade? E, Nado, pa nisam to znala. Ja mobitel ni nemam, što će meni, staroj babi u mirovini? Uglavnom, spušta se neobično sporo ovom našom ulicom, a nosi debele hlače od tvida po ovoj vrućini. Daj zamisli koje je to mučenje! Pa ne bih se čudila, nedajbože, da joj srce otkaže. Pogledaj pažljivije, ali nemoj pasti s balkona. Da? Ali unatoč znoju, daj reci, zar Katarina nije krasotica? Jedna od najljepših žena u gradu. Pa što ako je malo deblja, baš joj dobro stoji. Što? Pa naravno da sam joj sve to rekla. Ali neće ti ona o tome ni čuti. Da se neće smiriti dok ga ne vrati, da je kriva što se tako zapustila, da se muškarca mora znati zadržati, i tako dalje, i tako dalje. Da ne povjeruješ. Ma žene su danas poludjele s tim celulitom. Kao da je uništenje celulita najveći svjetski problem! Ma došla su neka luda vremena, nekima izgleda odgovara da se pogled makne s onoga što je zaista važno. Što? Koje pitanje, ma nije važno čime se Katarina bavi. Umjetnička duša. Mislim da je profesorica klavira, daje privatno satove. Šuti sad. Vidjet ćeš, sjest će na pločnik iza onog slupanog crvenog auta na kraju ulice. Mislit će da je tako skrivenu nitko ne vidi. Skinut će hlače do koljena pa će štipanjem kože na bedrima grozničavo provjeravati je li putem izgubila štogod celulita. Lijeva noga, pa desna. A onda će ih opet navući, pa dugo plakati gledajući neku fotografiju. Posljednjih je dana nešto i zapisivala u notes, a jučer su joj ti papiri ispali dok je vadila mobitel baš kod moga ulaza. Vidim ja, sve nešto u pismu da je celulit ovo, da je celulit ono. Trčala sam za njom s papirima, vikala… Što? Ma nije se htjela ni osvrnuti tko je zove, još je i požurila. Na, pročitaj ti. Ja ne znam što bih sad s tim. Nisam baš sve ni razumjela, ipak sam ja samo stara profa fizike. Aha, evo ti moje naočale za čitanje.
Dragi Ivane,
nedostaješ mi. Gdje si? Mili, zašto mi ne odgovaraš na pisma?
Ne krivi me što želim znati kako si. Kako tvoja karijera?
Ja sam još uvijek zatvorena. U svoje noge s kojima ti više ne želiš hodati. I s pravom ne želiš!
Znam da je za sve kriv moj celulit.
U mom celulitu je stara noć. Usirena, polarna noć. I žitak bijeli vosak dogorjelih svijeća. Strašno boli ta trulež na dodir mojih ruku. Znaš, mjesecima utrljavam najskuplje anticelulitne kreme u kožu, trujem ga. Neka crkne!
Glupost, celulit nije nikakva narančina kora, znaš ono, asocijacije na sunce i pješčane plaže… Da mi je znati tko mu je samo dao tako lijepo ime – narančina kora? Tužila bih ga za ironiju. Prije je đavlova kora. Pa prokleti celulit te otjerao! Ti si još uvijek zgodan muškarac (tenis nedjeljom još uvijek?), opet zaljubljen, bezbrižan, lak. Ne krivim te zbog toga, jer ti ni ne možeš znati kako je celulit u ženskom tijelu gramziv, jeftin. Kako je odurno, da kad zatisneš kožu na bedrima, jezivo glumi površinu mozga. Ne bez razloga. Sigurna sam da su se u moj celulit slile sve naše zajedničke umrle, iskrvarene, pobačene misli o bračnoj sreći. I tračevi, prve laži, suvišni smsovi. Ljepljive kapljice ljubomore. Dosade. Svađanja, bučnog optuživanja, nesporazuma. I sve naše neizgovorene, zanemarene izjave ljubavi gurnute pod ledeni krevet, ispod kojeg su se dimili moji samoubilački pištolji napunjeni šećerom i mašću. Tako je to, mi smo žene osjetljivije, sve gutamo (doslovce). Priznajem još jednom, da, jela sam, jela danonoćno, davila se lošom hranom dok si ti nemoćno promatrao. Oprosti, brinula sam se za nas! A ti si sve više izlazio. Bježao. Dobro je u svemu tome da se celulit i tuga ne prenose spolnim putem! Šalim se.
Zanima me, pričaš li joj ikada o meni? Znam da je mlada i lijepa, ljepša od mene. I vjerojatno ne piše pjesme i ne lupka po klaviru. Pravnica ili ekonomistica? Ja sam još uvijek sama.
Znaš, kad mi je posebno teško samoj, u mom celulitu rastu male mrtve lignje i stjenice. Kao što sam ti i prije pisala, noću me obuzme gađenje nad samom sobom pa tvoje mogu lakše razumjeti. Onda bih najradije uzela nož i izrezala iz tijela sve to ukleto smeće. I spalila ga ritualno benzinom iza kuće. Prljavi celulit ispod moje kože? Pa pod mojom bi kožom trebalo biti samo crveno, krvavo meso gladiola! Onih žarkih ljubavnih gladiola samo za tebe, sjećaš se, kao nekad! Ah, što da sad radim? Ne ide to preko noći. Uvijek si posebno volio moje duge, mišićave noge. Uživao si kad bi se muškarci okretali za mnom. (Čuvam sve one kratke suknje koje si mi svako malo kupovao!) Dušo, da me samo vidiš, stalno se gola mjerkam u zrcalu, kao šiparica. I mogu ti reći da je najgore prošlo, zapravo mi se čini da je s celulitom otišao i velik dio gorčine i crnih uspomena. Vjeruj mi, činim sve da se riješim ružnoće kojom sam te otjerala, da te vratim u naše gnijezdo. Istina, malo sam zapustila posao, klavir skuplja prašinu, a Mislav (ah, sve ti više sliči) kaže da pretjerujem, stidi me se pred prijateljima. Ali ja mu samo kažem da je tata zaslužio svoju najljepšu Katarinu Veliku. Zar ne?
Želiš li me vidjeti? Mnogi mi vele da izgledam bolje nego ikad. Mogu ti poslati svoje nove fotografije. Molim te, molim te, odgovori mi što prije na pismo!
Volim te,
tvoja Katarina
