Kičma | Dorta Jagić

KOSA

 

Izvolite, ispunila sam formular. Iako vi tvrdite da je takvo nešto besmisleno.

Nije neka velika šteta, ali sam vam morala prijaviti. Možda mi Grad ipak udijeli neke novce. A što vi mislite, gospodine, da je ipak vratim proizvođaču?

Da? On bi je valjda znao popraviti, ako može napraviti da gušteru ponovno naraste rep, onda mu ni oštećena kosa nije nikakav problem. Ali rekla sam sebi:

– Ma nemoj, Karmen, pa što ćeš mu reći, zašto se nešto toliko vrijedno pokvarilo? Da baš nisi pazila, jer ti se nagomilalo posla zadnjih mjeseci za rad u trećoj smjeni? On ionako zna sve te bijedne izgovore: prekid duge veze, izležavanje s kutijom maramica, kašnjenje s prijevodom Kafke, čitanje romana pristiglih na natječaj. Znate, čitanje mi je ipak padalo najteže. Samo fantaziranje, a stvarnost je pravi nadrealizam! Zbilja sam svašta čitala u životu, ali nisam znala da se ženska kosa može pokvariti kao pašteta! Kao mikser, ili kao raspoloženje. Znam da mi ne vjerujete. Ali može, itekako. Možda vaša ne, ali moja da.

Ja sam se već rodila s kosom. Uvijek mi je mnogo značila. Nijedna u gradu nije imala takvu kosu! Primjećivala sam još od ožujka da s njom nešto nije u redu, kao da više nije bila moja. Mislila sam, proći će. I baš 15. lipnja ove godine, jutro prije odlaska u Zadar svratila sam preko volje kod svoje frizerke Renate da mi pregleda korijen, vlasište, vrhove. Uza sav trud, kosa mi rođenu Renatu nije prepoznala. Opirala se. Nakon pola sata natezanja s četkom, prijekorno me gledajući Renči je rekla: Na krajevima je ispucana kao da je netko stalno iz pištolja pucao u nju. Dakle, tko je pucao? Napisala je dijagnozu na žuti papirić:

Duga, krštena kosa tridesetogodišnje Karmen Robić je oslijepila, puknula, strunula. A bila je tako lijepa, kao od crvene zemlje.

Na brzaka sam platila pregled, namrštila se i bacila papirić u prvu kantu. Nisam u to vjerovala.

Mislila sam, plavo će more učiniti svoje. Ali bilo je već kasno. Dok sam se sunčala na zadarskim plažama, sve je na mome tijelu govorilo o životu, a kosa je šutjela kao pantera. I bila hladna. Dementna. Usiljena. Oko nje su se rojile debele muhe. Po ulicama bi me slijedili mršavi psi i bijesno lajali na nju. Ponekad bih ih gađala kamenjem, a češće je bio dovoljan veliki slamnati šešir. U samotnim lutanjima noću kao da su ostale na vjetru klapati samo njezine oglodane kosti.

Dok sam Maji i Zvjezdani na jutarnjoj kavi prepričavala san, kosa je u mrtvim zmijama visjela beživotno oko moga vrata. Cure me nisu slušale, pušile su i gledale u kosu kao u krepanu mačku. Kao da je zarazan, Maja je s gađenjem dohvatila jedan pramen i upitala: Što ti se to gadnog dogodilo s kosom? Ne toliko očima, koliko je prstima nekako sićušna, čučnuta, mala.

Zvjezdana je dodala: Bez pramička zraka, bez kapi krvi.

Popravile su svoje frizure. Šutjela sam. Sjetila sam se Samsona. Njemu su bar drugi na spavanju ukrali kosu. A meni? Cure su naručile još jednu kavu i naredile mi da se hitno vratim u Zagreb srediti stvar. Jedino mi je bilo žao mora. Čim sam se raspakirala u svom malom zagrebačkom stanu, rekla sam svečano svom odrazu u zrcalu: Mala, nema više odgađanja. Bolje si priznaj. Kosa ti je umrla.

Priznala sam si. Umrla je, ali ipak nije otpala. Nekim se čudom uhvatila zubima za svoje kožno tlo. Onako pocrnjela i mrtva nastavila je rasti kao korov. Neka, pustila sam je da raste kao cvijeće na vlastitom grobu. U jesen će vjerojatno uvenuti i ja ću je zaboraviti. Dobit ću neku novu, vjerojatno slabiju, svjetliju i sličnu drugima. Ali ja ne želim novu. Pa tko bi? Ipak je kosa moja kruna, i ne želim zamjensku, utješnu. To vam je kao umjetni zubi. I vi mene nikako da pitate, dragi gospodine, kako se ta grozota dogodila?

Pa ne umire kosa svaki dan! Ruku na srce, nisam morala unajmiti privatnoga detektiva da bih saznala zašto je umrla i tko ju je ubio. Gledate me u čudu. Mislite da ne znam tko je ubojica moje kose? Vidite, nekako sam cijelo vrijeme slutila da je umrla je od trovanja noćnom tamom. Mjesecima, iz noći u noć vlasi su se natapale onim nevidljivim crnilom iz zraka radne sobe, jedva osvijetljene noćnom lampom. Vjerojatno je padala u nesvijest već u jedanaest. Nedostatak sunca i zraka. To je, ništa drugo, a sada to znam i bez Irme Alić, starije kolegice iz firme koja mi je još davno naredila da smjesta prestanem raditi noću, a danju spavati.

Šaputala mi je naginjući se preko radnog stola:

Ubilo me zamalo u tvojim godinama, počela sam dobivati crnu menstruaciju i sive nokte. Kakva noć i rad! Draga Karmen, noć je jeftini parfem za sove i lopove. Noć sve pred sobom melje u crni puder. Noć mrzi cvijeće. Noć se služi samo noževima. Noć kopa po smeću. Noć nema kuće. Noć plače i laže ljubavnike. Noć jede imena i prlja suđe. Noć visi naopako sa stupova na ljude. Noć je samo do jutra. Ma predivno! Znaš tko je to rekao?

– Je, lijepo je. Tko?

– Ja.

Kolegica Irma je imala lijepu dugu kosu boje meda. Nosila je visoku punđu i pozlaćene češljiće. A meni se punđa više nije dala napraviti. Kosa je bila prekruta i za obični rep. Mogla sam znati odavna da je stanje alarmantno po flekama čađe, pepela, stotinama opušaka, svijenim žičicama, starim pilećim koščicama i svakojakoj sitneži pod debelim pramenovima koji bi ostajali na jastuku kada bih ustala oko tri poslijepodne. Odmah bih je po ustajanju iščešljala kraj otvorenog prozora mokrim češljem, a ona bi ostala pusta i prazna. Znate, neka se divovska magla nastanila u njoj, neka bolna tišina u prahu. Ništa. Što ću sad, pa ne mogu tužiti mrak za ubojstvo. Eto, doviđenja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.