Kičma | Dorta Jagić

NOVAC

Vrijeme nije sol, nije nježnost.

Vrijeme je novac.

Pogotovo siromašnoj ženi koja nije zaposlena i ne misli ni na što drugo do na sav svoj pobačeni novac. Dok kuha kavu, gleda televiziju i čita biografije slavnih misionara, ne stvara baš nikakav novac. Ona diše. Uzima i vraća zrak.

Dok suši kosu i sluša radio, novac ne raste u tegli na prozoru. A trebao bi jer baš ona postoji. Jer je lijepa i pametna i rodila se. Na zidu sat otkucava, ali ne luči ni ljepljivost kakvu imaju kovanice, a kamoli kovanice. Zidni sat je normalno biće i ne vjeruje da je vrijeme novac.

Mnogi radni ljudi vjeruju da je vrijeme upravo to.

Crveni mlaz joj se slijeva niz noge i puni papuče. Možda ga mačka capama raznosi svuda po stanu. Što ćeš, ne vide se tragovi, iako je posvuda prolivena krv, po stolnjaku i pločicama. Sve sama nevidljiva krv vremena. Poput menstrualne. Kako li je uzvišen taj plač nad neoplođenim! Da, samo žensko tijelo može tako dostojanstveno jecati. A jedino glava zna za neoplođeni novac.

Dok šeta psa parkom sva u svojim mislima, prolaznici s vremenom u novčanicima okreću se za njom i pale alarme na mobitelu.

Halo, dobar dan! Ovdje John Horvat. Prije pet stotina kuna u ulici kneza Branimira viđena je gospođa, nazovimo je Nezarađeni novac, koju treba hitno prijaviti. Bilo kome. Ispuniti obrasce. Fotografirati i napisati službeni izvještaj. Odvesti u najlikvidniju banku na terapiju! Toliko i toliko od mene!

Novac je vrtoglavica koja okreće svijet sve dok ne povrati, mogao je reći gospodin pjesnik otisnut na novčanici. Ali više ne može. Vrijeme nije salo, nije mirisni papir.

Vrijeme je pravi pravcati novac i pol. I treba ga znati iskoristiti. Pretvoriti u svoga računovođu i ujaka, poslijepodnevni užitak i ugaoni kamen. A kako to da ipak onaj koji nema vremena baš ima novaca. Ovaj jezični fenomen je još uvijek nedovoljno znanstveno istražen. Pa što.

Posvuda u hotelima smrdi i vijori novac u naviklanoj kosi, u prepisanom predgovoru, u mramornoj grobnici, u narančama u gajbi, u tabletama selena i engleskoj travi. Ponekad nad gradom pada kiša jer je normalna. Ljudi trče na posao s pozlaćenim kišobranima i kukaju:

Pa kako to da kiša nije novac? Kakva šteta! Kiša je samo glupa voda. Nemam još uvijek ničega dovoljno. Budućnost mi smjesta treba crno na bijelo. Sutra je sami novac i sreća. Sadašnjost je tek zrno i lančić. Danas treba založiti djecu i Boga, suzu. Dragu beskorisnu glazbu. A što je kad ljudi spavaju?

Ne zna se da l’ u blagajnama tijekom noći vrijeme prolazi ili ne. Što radi?

Računa. Sekunda je rođeni novac. Ponedjeljak je pospan novac. Veljača je neki novac. Kasna jesen je izgužvani novac. Jedan dan u godini je dvadeset i četiri tisuće kuna. Poštar raznosi penzije.

Oprostite što smetam, koliko je sati? Dvanaest tisuća kuna i trideset lipa.

Molim da mi se oprosti, nemam. Kako to? Ako nemate, točno taj iznos morate namiriti u roku mjesec dana! Poslije tog roka ovrha.

Uzet će vam se i ono što nemate.

Kome trebam platiti? Pa meni. Upravo ste me pitali koliko je sati.

A to nije pristojno ako nemate novaca.