Kičma | Dorta Jagić

IME BAKE

 

Sunce me bešćutno prži po golim leđima. Osim laganog topića ne nosim ništa na njima, za razliku od nje. Bar ne više. Glavno da ne dobijem sunčanicu, glavu sam zaštitila upadljivim šeširom široka oboda.

Ponijela sam u maloj torbi flašicu s vodom i mnogo rastegnutog, ljetnog vremena. Čini se da me ne vidi skrivenu iza željezne ograde. Već je treći dan kako je dolazim motriti iz prikrajka. Smiješna sam samoj sebi u ulozi detektiva, ali od kad sam njezino lice prvi put vidjela na lokalnoj televiziji, kao da me ošinuo grom, previše me podsjetila na nekog koga jako volim.

Napinjem uši. Na malenom se dječjem igralištu miješaju škripa metala i buka glasova. Neko musavo dijete ju je iznenada zazvalo s vrtuljka. Baako! Dakle, zasad se zove baka. Utješno ime za ovu staricu bez unučadi.

Taman sam i ja htjela viknuti bako, kad me neki muški glas s leđa prekine:

– Što je tebi, curo? Ma ne može se zvati baka! Možda Agneza, Sidonija ili Jela, Kata, Ljuba ili Anđa. A u najboljem slučaju Ana. Svašta! I varaš se, nimalo ne sliči tvojoj pokojnoj baki.

Odgovaram mu oštrim pogledom:

– Gospodine Iks Ipsilon, nisam vas ništa pitala. I ne hvatajte okolo tuđe misli. Anđa, Baka ili Kata, nije važno, barem se ne zove Lopta ili Kutija!

Mislim da je samo odmahnuo rukom i prešao ulicu na crveno ili crno. Baš me briga. I baš me briga zove li se on Michael Jackson, Kupac, Trn ili Zid. Otišao je svojim širokim putem u crvenim mokasinama koje se zovu Stid. Grickam smoki i tonem u misli, hvatam se olovke i blokića, zapisujem:

21. srpnja ’08. bilješke kod dječjeg vrtića Šumska jagoda:

Ljudska imena. Srećom su većini ljudskih parova, koji nakon porođaja stječu preveliku vlast davanja imena svom bespomoćnom i ćelavom djetetu, nekim čudom neorganske imenice neprivlačne. Zamislite lica djece koja se zovu Pegla, Steznik, Rupa, Metla, Broš, Kajdanka. Ne, Kajdanka je lijepo ime, brišem. I je li dijete vlasnik svoga imena?

Polako spremam blokić u torbicu, otirući znoj s lica skupljam pet minuta hrabrost za prvo otkačeno pitanje. Ipak me ovi roditelji znaju kao profesoricu matematike u osnovnoj školi. Evo, jesam:

– Hej, oprostite što vas prekidam, da li netko od vas možda zna tko je vlasnik imena one bake u pješčaniku?

Pitam to kroz žičanu ogradu nekoliko zapričanih majki na klupi u sjenci visokog bora pred pješčanikom. Umiljato im nudim:

– Je li to možda država, neki bogati iseljenik u Americi, rodilište, gradonačelnik, pisar, katolički kalendar, san, slučaj, policija, Bog?

Gledaju me u čudu, nijedna ne otvara usta. Znam, misle da sam nadrogirana luđakinja, privijaju znojnu djecu u krilo. Samo mi mali kos Andrija zabavljen nekom hranom blizu mog lijevog stopala, odgovara:

– Kužim, ti si Jasna otkačena kao i ja. Voliš glupa pitanja. Ako mene pitaš, mislim da je Bog vlasnik. A tko bi drugi bio?

– Ne znam, pitam, kosa ptico-pametnico. Čuj, imaš malo vremena?

– Nemam. Ja sam kos, imam puno vremena.

– Znaš li ovu malu baku?

– Ne znam. Samo iz viđenja. Ali znam svijet koji nosi na leđima.

– Znam i ja. Ništa, hvala, kos. Vidimo se.

– Molim, i znaš, imaš lijepo ime, Jasna.

– Hvala, ali je često. I nisam ga ja birala.

Opet zapisujem u blok: svako ime izvana ulazi u ljude. Koje god ova baka ime nosila, u tijelo su joj ga morali nagurati ono dvoje ljudi kad su je rodili. U bebi to roditeljsko ime raste i bubri kao grah. Tuđi grah. A ime bi trebalo biti samo tvoja, neponovljiva zvijezda. Možda bih ja bila posve drukčija osoba da se zovem recimo Snježana. Ne bih bila ovako tamnoputa i možda ne bih bila zimogrozna. Zašto svatko od nas nema neponovljivo ime? Nije pravedno da postoje dvije Snježane, dvije Jasne, dvije Ane na svijetu. A što ako se ova baka isto zove Ana, morat ću je zamoliti da promijeni ime… tu me nešto zažuljalo. Kamenčić. Baš kad sam ga htjela izbaciti vrškom olovke, kamenčić me iz lijeve japanke upita oštro:

– Čekaj, zašto tebe sve to zanima? Udaj se više i rodi djecu. Pogledaj se, viriš tu iza ograde kao neki pedofil. Još će netko zvati policiju.

– Neće.

– Hoće. Pametnije bi bilo da odeš na Šalatu na bazen. I da napokon na dnu bazena ostaviš smrt svoje bake Ane. Pogledaj bolje, baba ko i svaka.

– Znam, maliću. Ali nešto je kod ove bake drukčije. Ostarjela je od straha.

– Ma nemoj, od straha. Baš me briga, ja se odoh smočit na Jarun, sunce me ubilo.

– Idi, tebi je ionako srce od kamena.

– Bar gledam svoja posla. Ajd’ bok.

Kad je kamenčić odletio, naslonila sam se na stupić kod ograde. Ipak me počela hvatati slabost. A na zaigranoj baki ni tračka zamora. Čula sam kako joj se pola grada ruga zbog kuknjave kako je umorna od velikih briga. Zar nema baka još cijeli život pred sobom? Još je mlada i zelena.

Sunce joj tuče ravno u sitne oči, žmirka opijena, zanijela je bučna igra brojalica, zvečke, lopatice, kantice, dječja cika. Koliko ona ima godina? Možda pet, a možda sto. Jučer sam čula od njezine susjede Ines da je baka nedavno vrlo svečano proslavila trideset i tri godine. Nju nije zvala. Navodno je bilo mnogo gostiju u velikom vrtu male, lijepo uređene kuće u Jurjevskoj ulici. I veli da baki još uvijek nije tijesno živjeti s roditeljima nešto mlađima od nje. Još je djevica, nije se udavala, a po cijele dane ništa korisnoga ne radi, jer joj je teret cijeloga svijeta na leđima. A da joj ga ja skinem? Kako ću, a i ne poznaje me. Sad već luda od jakoga sunca dovikujem paru najbližih majki:

– Hej, vi mudre majke, znate li zašto je teret cijeloga svijeta na bakinim leđima?

Ovoga puta me nisu ni pogledale, samo su se nakašljale. Ma neću im plaziti jezik, sigurno im je pri srcu tjeskobno od mojih pitanja. I mene već hvata tjeskoba.

Ines mi rekla da se baka, kad je priklješti strah, baca na pravljenje besmislenih krugova u travi. A ti krugovi u travi bolje joj idu nego vanzemaljcima. U slobodno se vrijeme dugo igra s djecom na igralištu, pogotovo ljeti. Odmah sam saznala i ime ovog dječjeg vrtića.

A kako se baka zove? Ni Ines ne zna kako se baka zove, navodno je najbliži prijatelji zovu baka Kružilica. Stara kruži kao hipnotizirana od kad zna za sebe. Kao autić na daljinski; ili stoji ili kruži. Stara ne kruži samo u travi, već i oko kazališta, shopping-centara, oko starih kavana, muškaraca, crkava, parkova, teških pitanja, i nekakvih mračnih planina. Kad malo popije, požali se dečkima kako je i sebi i Bogu dosadna, jer kruži uvijek oko iste planine. Bog je pita:

– Mlada damo, a oko koje to planine kružiš?

– Sinko, ove male ovdje dolje. Ne vidi se.

Bog stavlja naočale, smije se, a onda pita:

– A što to, ljepotice, nosiš na leđima?

– Ništa. Skoro ništa.

– Ukrala si mi, vraćaj! Nije to za tebe.

– Neću. Ne vjerujem ti.

– A ti tegli kad hoćeš. I budi stara.

– I hoću! Stari ljudi su mudri, iskusni. Nisu kao ti, Bože. I zbogom.

Zamišljam je kako bijesno spušta slušalicu i tromo se zapućuje na tržnicu kupiti za ručak lubenicu od deset kila. Baka naprosto voli terete. Dok se spušta Jurjevskom, svi se susjedi na prozorima smijulje njezinu kornjačinu hodu i čude se gumenom licu s dubokim urezima i očima zamućenim od nekog nevidljivog blata. Kaže Ines da unatoč navaljivanju susjeda ne voli noću u dvorištu recitirati junačke narodne pjesme, kao drugi starci. Sva nježna, baka voli suvremenu poeziju, teoriju i časopise za kulturu življenja. Teško uzdiše pod noćnom lampom i sve ih redom lista pažljivo nalakiranim noktima. Dok ih čita, ispadaju joj trošni zubi na skupocjeni papir. Ne obazire se. Krcakaju joj kosti, boli je glava iza očiju. Grče joj se prsti, probada je u plućima. Skače joj šećer. Raste joj tlak. Natiču joj noge, kvari se telefon, ljušte se kičaste tapete, otpada fasada, zemlja se trese. Mrmlja starom modnom časopisu

– Sinko moj, hoće li ikad išta biti od mene?

Časopis samo glupo trepće umjetnim trepavicama:

– A što da ja tek kažem za sebe?

Subotom u podne centrom grada nabada na crvenim štiklama, nosi pomodne naočale, i što je najvažnije, cijeli svijet na leđima. Samo uzdiše o svjetskim problemima dok u šarolikom društvancu pije kavu na suncu. Srela sam je u gradu prošle subote, prošla je pokraj mene na tri centimetra. Ajme! Nikada nisam vidjela svinutija leđa i veći svijet! Izbliza, svijet je previše okrugao, mokar i crn, kao i njezine oči. Baka očito pati. Svijet baš briga. On spava i razmišlja svoje, čeka ga nerješiva globalna gospodarska kriza i još veće zatopljenje, nove masonske urote i prijeteća feminizacija biljnog i životinjskog svijeta.

Voda u flašici samo što ne proključa, a žeđ mi raste. Odvlačim se preko ceste do internet-kafića i uz kavu u google ukucavam pitanja: Zbog čega, za kim, nad čim mlada baka pati? Ništa. Ukucavam bez veze: za umrlim oblacima, pregaženim mačkama, slupanim automobilima, potrganim lutkama ili za neizgovaranim „volim te“ diljem svijeta?

Ne.

Zašto baka svijet ne odlijepi s leđa?

Do you mean: Baka krivo misli da bi svijet pao na cestu i razbio se kad bi ga odlijepila.

Yes, google. Da bi bio smak svijeta. Thanks, vidimo se.

Vani se sunce napokon umorilo. Prelazim cestu ne pazeći, vozači mi trube. Zauzimam isto mjesto kod ograde, gledam. Kao da je poznajem cijeloga života, možda je to moja baka. S debelim svijetom na leđima upravo plače nad slomljenom kanticom. Grčevito se nateže u pješčaniku s drugom djecom oko krivca.

– Boris je!

– Ne, bako, Zvonka je!

– Nisam ja.

– Jesi. Ako nisi ti, onda je Robi.

Jadna onako nespretna s tom kuglom lamata rukama, vidim kako joj se iza leđa roditelji i drugi starci smiju. Viče:

– Robi! Robi! Reci tati da mi kupi novu kanticu! A ti, Damire Nemire, pazi da mi tom loptom ne pogodiš svijet!

Nacereni je Damir Nemir ne sluša, štrkljastom nogom loptu nabija u zid.

Iako prestrašena, baka je draga curica. Dvije je djevojčice pomirljivo dozivaju na ljuljačku, neće, kuka da je bole kosti. Ispričava se, štipa curice prljavim prstima za debeljuškaste obraze. One otiru obraze ručicama. Dere staniol s rastopljene table čokolade, nutka. Curice vrte glavicama, znojne loknice plešu ljepljivim zrakom. Zatim odnekud iz košulje vadi dvadeset kuna i gurka im u džepiće. Curice plaču, odbacuju novčanice u pijesak, trče na ljuljačke. Baka ne razumije, vadi još novčanica, gleda u njih. Odjednom je svijet zamoli da ga odmah skine.

– Neću, šuti, svijete! Tko će te nositi ako neću ja?

Svijet se iznenada zadere:

– Gle, babac, koliko ja znam, trebaš nosit križ, a ne svijet! Dosta je bilo tvojih leđa, ja odoh.

Baka skoči, zacvili:

– Molim te, ne idi. Propast ćeš! Moramo riješiti još tolike teške, zanimljive probleme!

Svijet se obrecnu:

– Nismo mi do sad riješili ni jedan.

Praveći se da su zabavljeni djecom, odrasli prisluškuju razgovor. Kolutaju očima, pale cigarete.

Iznenada Damirova lopta svom snagom pogodi svijet u području ekvatora, pa velika kugla pade na stazu i otkotrlja se između starih borova. Nastade tajac. Zašutjele su i muhe. Baš me u tom trenu mrav ugrize za nožni palac, vrisnuh. Svi su pogledali u mom smjeru. Iskopala sam brzo iz torbice mobitel i pravila sa da razgovaram. Otirući suze, baka me napokon spazila. Ustala je. Igralište se počelo prazniti, roditelji su djecu navlačili kućama. Tišina se kao snijeg spustila na pijesak, opuške, tobogane, prazne ljuljačke i vrtuljke. Među deblima je puhnuo mlak vjetar. Baka se ustrčala među borovima, ali njezinom svijetu više nije bilo ni traga. Sjela je na klupicu, pokrila lice rukama i pitala me tonom stare prijateljice:

– Ajme, pa kuda ode svijet?

– Svojim putem, ne brinite, netko će se jači pobrinuti za njega.

– A što ću ja sad?

Sjela sam do nje:

– Kasno je. Otpratit ću vas kući. Kako se zovete, bako?

– A kako ću se zvati?

– Pa nekako. Ja sam Jasna.

– Dobro je. Neka si.

Ništa. Uhvatila sam je pod slabu ruku, i krenule smo prema vratašcima na izlazu igrališta. Pitam je onako, da nešto pričamo:

– Tko vam je uopće stavljao tu svjeturinu na leđa?

– A sinko, šta me pitaš tko. Isto k’o i ti prije. Ja sama.

U tišini smo čekale autobus 127. Kad je napokon stigao prazan i jarko osvijetljen, na maloj stanici nije više bilo nikoga.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.