Kičma | Dorta Jagić

CRNA KAMILICA

 

Dan je bio loš, naporan. U tvornici je bilo strašno hladno, nestalo je plina i radnici su vikali jedni na druge. Nabacivali su se hrđavim čavlima i cipelama. Spominjali pse i mater. I mater i Boga i … Čim sam pomislio kako sam bolji čovjek od njih, u meni je nešto puklo. A onda sam i ja počeo urlati. Bacati oštre riječi i stvari. I nisam prestajao sve dok mi nazubljeni stroj nije ukoso zarezao kažiprst. Osjetio sam kako iz mog prsta istječe sva živa ljubav zajedno s crvenim mlazom. Rukavom sam kombinezona nekako zaustavio krvarenje, ali sva mi je ljubav otišla. Kao da je pobjegla! Zanimljivo, sad kad se prisjećam toga, čudi me da nisam razmišljao kako da je vratim. U kantini sam uz već petu travaricu razmišljao kako da to sakrijem. To se uvijek vidi. Čak i psi to nanjuše. Zadah prazne ljuske ispod kože. Što će reći moja žena, tako puna neiscrpne ljubavi za Boga i ljude?

Ispod jakne srce mi je sve više smrdjelo i čekao sam u tvorničkom krugu da se spusti mrak, pa da krenem kući. Na tramvajskom sam stajalištu izbjegavao prijatelje i poznanike. Iz autobusa 129 izašao sam tek na posljednjoj, petoj stanici i krenuo neosvijetljenim puteljkom među rijetkim kućama. Kao i ostali susjedi, rijetko sam išao ovim uzanim, neasfaltiranim putem. Gore visoko, na zavoju puteljka, dočekalo me nekakvo mutno komešanje. Kad su mi se oči privikle na tamu, ugledao sam čopor malih pasa, skitnica. Slinili su u krugu i kesili crne zube na slabašnoj mjesečini. Činilo se da me ne primjećuju, ali me od njihova cvileža hvatala bockava jeza. Uvukao sam glavu dublje u jaknu i prošao pokraj njih najmirnije, najtiše što sam mogao. Kad su mi već bili za leđima, dva su se sitna čupavca bacila na moju lijevu nogu i zagrizla u potkoljenicu svom snagom. Ne samo da su me ugrizli, nego sam i povjerovao da su me ugrizli. Svim srcem sam im povjerovao. Čučnuo sam, tijelo mi se urušilo, smanjilo.

A onda sam i ja postao pas, žuti mješanac. Vidio sam svoje tijelce na staklu njihovih vlažnih očiju. Odjednom su psi zakoračili natrag, oblizivali su gubice. Htio sam pozvati u pomoć, ali iz mojih je usta izlazio samo jadan lavež. Kad sam se već umorio, najmršaviji među njima, sivi mješanac, istupio je ispred šugavog čopora. Onjušio me čitava i zarezao mi lice tupim pogledom. Nakon duge šutnje, obratio mi se tiho na toplom latinskom:

– Mir. Ti si dobar pas. Pun ljubavi.

I ja sam drhtavo odgovorio na latinskom:

– Dobar pas. U srcu ljubav.

Žute su mu se oči zakrvavile i stisnule. Slina je kapala iz razjapljene gubice na šljunak.

– Što zuriš, pseto? Nisam bijesan, moja je slina crna kamilica, sveta je. Je li ti drago?

– Je. Divna sveta slina – spustio sam glavu.

– Moraš me slušati, ti si sad moj sveti pas – zarežao je muklo i ugrizao me za vrat duboko, do izboja krvi. Čekao sam nesvjesticu.

– Zorane, vidiš koliko te duboko, duboko volim. Ne boj se propasti, samo se drži svakoga dana svih popisanih 613 zakona i bit ćeš bez mane. Pazi, psi će te u svemu pratiti i kontrolirati.

– Ne bojim se. Treba samo paziti – prošaptao sam. A onda mi je sivonja duboku ranu na vratu natopio svojom slinom. Bol je odmah jenjala, a razderana koža zarasla.

– Idi kući i drži sva pravila, pa ne moraš nikoga voljeti. Nikoga. Čak ni sebe.

– Pravila liječe! – viknuo sam u falsetu i zalajao na druge.

Na te su riječi svi psi bučno zalajali prema sivom mjesecu i razmahali se repovima. Nad gradom se nebo naoblačilo. Počela je padati ledena kišica. Drhtureći, psi su polako zašli u tamu šipražja iza rijetkih kuća. Tek kad sam bio siguran da je i zadnji zamakao, pojurio sam svojoj kući skližući se po mokrom kamenju. Pogled mi se mutio, poželio sam da me zgazi prvi auto. Ali nijednog auta nije bilo sve do visoke crvene kuće na broju 72. Vanjsko svjetlo nad ulaznim vratima je gorjelo, a vrata su bila pritvorena. Moja je sanjiva žena upravo iznosila smeće, kad sam visoko skočio da je ugrizem za butinu pod suknjom. Uzalud, crni očnjaci jednostavno nisu probijali svilenu kožu. Skrivao sam lice i navalio još jednom, i još jednom. Ništa, ni kap krvi. Ostao sam tupo zuriti u njezine poderane čarape i osjetio kako mi usta preplavljuje okus stare kamilice. Pljesnive. Počeo sam se gušiti u potocima sline.

Moja me Marina samo tužno gledala. Još sam samo zakrkljao nešto na latinskom o strahu, pa sam umro. Tu, blizu, pred samim vratima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.