Kičma | Dorta Jagić
UHO
Ovdje je zbilja bučno, svi se deru. Kao da smo u discu, a ne na kavi u Aurori. Gdje si odlutala, Sanja? Evo, ugasit ću cigaretu, vidim da ti je dim izgrizao oči. Uzmi maramicu. Irvin, Irvin, Irvin ovo, Irvin ono. Ženo, slušaš li me? Prestani se samosažaljevati. Znaš i sama da nije uvijek baš sve kako bismo mi htjele. Možda te se Irvin od samog početka poznanstva boji. Kužiš, sreća je samo za hrabre ljude. Jednostavno, prepoznao te kao onu sudbinsku već na prvom predavanju iz histologije, savršena si i to je mana. Kao ludi filozof Kierkegaard i ona njegova Regina; samo pročitaj njegove Dnevnike. Obazri se malo oko sebe, pogledaj svijet. Recimo, pogledaj uho. Da, uho. Što je tu čudno? Razmišljati o ušima. Što je uho? Uho je stvar za nošenje hrabro na glavi. Nikako za jelo ili rezanje. Dva su, čvrsto prilijepljena za glavu svako na svojoj strani, kao kamenice. I ni makac, ni da zalelujaju na vjetru. Tužno je da lijevo uho nikada neće sresti desno, desno neće nikada sresti lijevo, a rođeni su jedno za drugo. Pa i nije tako tužno kad se sjetimo da će do samoga kraja biti na istoj glavi, pod istom kosom. Slušati iste stvari. Zar nije čudno?
Nisam ti rekla, prošle sam srijede napokon bila kod mlađahnog doktora Horvata u Merkuru zbog probadanja u uhu još od prošlog ljeta. Pregledao mi je šupljine uskom baterijicom i ravnodušno konstatirao da je sve u redu, ali da mi bubnjići nemaju sjaja. Takvo nešto još nisam čula. Bubnjići nemaju sjaja? Postavila sam mu genijalno pitanje kako ću se udati s takvim bubnjićima. Tko će me htjeti? Samo se nasmijao i vratio mi zdravstvenu iskaznicu ni ne pogledavši me. Na izlasku sam dobacila da je to s bubnjićima možda od sveprisutnih narodnjaka. Već je pričao sa sestrom, nije mi baš uspjela dosjetka.
Tješi me samo da uho ne može zaboljeti nekoga tko nema uši. Kao mnoge životinjske vrste. Sanja, pa tek sad vidim kako ti imaš slatke uši. To ti je na mamu, sigurno. Sitne, naćuljene. A vidi moje, zdepaste, tužne. Zapravo, sve su uši koje postoje nekako nevine. Baš me zanima zašto su uši tako djetinjasto otvorene? Čak i kod najzatvorenijih ljudi. Ne odmaraju se, ne uvlače. Zamisli, uši se ne mogu sklopiti kad im je svega dosta, kao oči. Trebaju prste za to. Vidiš, uho se okolo nosi kao prazna kožna zdjela. Kaže, samo naprijed, zvuci, napunite me, bez brige, nema dna. Uđite i udobno se smjestite! Recite nešto, otpjevajte, lupnite, zaškripite, zašuškajte. Tiho, glasno. Zvučite kako vam srce želi. Ja sam tu za vas, a ne vi zbog mene. Dobro, ponizno uho! A kad se sjetiš što sve organskoga porijekla noću uđe u njegove spilje može ti pozliti. I tu se skrije od svjetla, ruje. Gricka. Znaš onaj vitki, nogati pauk, ili uholaža, pa stonoga. Ljigavo.
Jučer sam osmašima zadala da napišu zadaću na temu Uho jer su sjedili na ušima. Kao sad ti. Daj, pitaj me nešto, reci, da te čujem. Zašto šutiš?
Oprosti, nisam primijetila da ti je krv udarila na uši.
