Kičma | Dorta Jagić

KUĆICE KLIZE

– Nedavno sam spazio da kućice klize – počeo je stari arhitekt svom sinu studentu građevine na temeljima još neizgrađene kuće.

– Kuće kao barke klize ilovačom. Veliki, skliski puževi na strmim glinenim padinama. Cijelim se svijetom kućice skližu pune pukotina. Najčešće se to ne vidi golim okom. Otkrhnute otklizavaju u ponor u tihim nizovima. Milijuni kućica kao kapi kiše na prozoru. Godinama se spuštaju šarene, sjetne. Krive se na najmanjem vjetru, građene na pijesku, opušcima, užeglom pepelu i sijenu.

I što ih više želiš zadržati, zagrliti, zagušiti, one više bježe.

Ne možeš ih zaustaviti rukama. Ni konopcima. Ni pogurati pleća-tim leđima. Ne možeš im zaprijetiti pištoljem da stanu. Ne možeš ih zaustaviti ni nuđenjem boljeg položaja. Ne možeš ih spasiti divljim vođenjem ljubavi u podrumu. Zaklinjanjem. Dokazima. Skakanjem s krova na tratinu. Crnim vinom i pjesmom. Dječjom cikom, izmetom. Sađenjem balkonskog cvijeća. Uredno posloženim cipelama i tabletićima. Otvorenim prozorima i kućnim kinom. Podmetanjem debelih knjiga i kineskih vaza. Ne možeš ih spriječiti vikom i lupanjem vratima. Niti kućom punom veselih gostiju. Mačkama i psima. Vješanjem spomenica i diploma po zidovima. Ne možeš ih zaustaviti kokainom. Ili vatrometom. Ni tamjanom i mirisima. Ali, ima li kućica koje ne klize? Ima. Te su građene na vodenoj stijeni.