Kičma | Dorta Jagić

DRVOSJEČE IZ MAINA

– Jasnice, tu su egzotičnu priču izmislili blesavi Amerikanci, ali ako ti kažeš da se može provjeriti u znanstvenoj literaturi, dobro.

– Ti još čekaš znanstveni dokaz da Amerikanci nisu krivi za sve na ovom svijetu.

– Tako je. Kažeš ti meni, neki drvosječe su ludi. Sine, smanji tu očajnu muziku.

– Pusti, ne smeta. Bolesni drvosječe dolaze samo s obala…

– Dušo, je l’ ti smeta jako sunce? Stat ću tu negdje sa strane, pa ti sjedni otraga, izgledaš nekako iscrpljeno.

– Ne treba, dobro sam. Slušaj dalje, ti nesretni drvosječe dolaze baš s obala jezera Moosehead koje…

– Čovječe, vidi ovu staru budalu ispred nas! Vozi kilometar na sat.

– Zašto me stalno prekidaš? Od kad znam za sebe neprestano me prekidaš dok govorim nešto što me zanima! Neću više ni zucnuti.

– Oprosti, sine, nisam primijetila. Nastavi, molim te.

– Opraštam, ali ne znam gdje sam stala. Da, kažu da se ta grozna psihička bolest javlja samo među drvosječama iz Maina. Na cijelom svijetu i nigdje drugdje.

– Ma nemoj. Kako si ono rekla da se zove taj sindrom?

– Mama, rekla sam ti već pet puta. Trzajni sindrom Francuza iz Maina.

– Neki se Francuzi trzaju, ništa čudno. Kako je sindrom dobio ime? Zlato, ne zaboravi ovih dana uplatiti treću ratu francuskog.

– Uplatila sam jučer. Piše da je sindrom dobio ime po francusko-kanadskim drvosječama koji su oboljeli na poslu.

– Na poslu, naravno. Koji su simptomi? Oprosti ako si mi već rekla.

– Tipične reakcije su naglo poskakivanje, vrisak i mahanje rukama, a u nekim slučajevima bolesnik postaje neprijateljski raspoložen. Daj zamisli, sva ta tajanstvena histerija bez ikakva stvarnog povoda. Mama, odakle nam muhe u autu?

– Je li netko otkrio što uzrokuje takvo ponašanje? Možda neka zla šumska gljiva.

– Nije gljiva. Ne zna se još uvijek, jer nisu ni geni ni šumski insekti. Valjda strah.

– Gle ti ovaj semafor. Kakav bi to bio strah?

– Iracionalan. Radi se o pretjeranim refleksnim reakcijama uzrokovanim panikom kao posljedicom i najmanjih podražaja, a reakcije nisu u razmjeru sa stvarnim šokom.

– Dobro, muškarci drame sa sjekirama u rukama. I to je to? Zašto taj sindrom tebe toliko zanima? Čekaj, stat ćemo tu kod kioska da ti nešto kupim prije ručka. Jesi gladna?

– Ne hvala, nisam gladna. Za razliku od ovih muha.

– Sine, insistiram. Moraš nešto pojesti, kupit ću ti sve što želiš.

– Rekoh ne hvala. Zašto izbjegavaš ovu temu?

– Ne volim slušati o poremećajima. Osobito kad su tako čudni.

– Najčudniji u ovom sindromu su slučajevi refleksne pokornosti naglim ili strogim naredbama. Poslušnost bez ikakva razmišljanja. Na primjer, naredba da nekoga udari odmah je provođena bez razmišljanja o posljedicama, i kad se radi o bliskim ljudima.

– Razumijem, kao hipnoza. Dosta, Jasna, ne da mi se više slušati o tome.

– I još k tome često ponavljaju riječi koje se tog trenutka izgovore, čak i strane izraze bez razmišljanja o njihovu značenju.

– Baš kao neki naši političari. A sad bi zbilja bilo dosta. Ruž ti se izbrisao, popravi ga.

– Neću. Gle, zove me tata. Ne mogu vjerovati!

– Molim? Odmah mi daj mobitel! Da mu se slučajno nisi javila!

– Ali samo…

– Nema ali. Što sam ti još davno rekla?

– U redu. Neću, mama.

– Jasno da nećeš! Ni danas, ni sutra, ni ikad. On je za tebe mrtav.

– Jasno. Za mene je mrtav.

– I sve će biti dobro i lijepo.

– I sve će biti dobro i lijepo.