Kičma | Dorta Jagić

KIŠA

Kiša je luda. Kako nešto može biti samo od sebe kiša?

Može, jer kiša je mudra. Kao okrugli kvadrat. Kad je bolje pogledaš plazma joj je prazna i puna. Suzni su joj paketići puni izgovorenih riječi, budućih žaba, travki, mesnatoga bilja.

Svaka je kap puna sjemenja, tanina.

Kiša je i prazna, ne napinje se, ne natječe. Slobodna je, živa.

Diskretno sja na krovovima. Ne trune. Ne smrdi. Besplatna je. Stoga je za naše vrijeme čudna.

Zapravo, odakle na nas pada kiša?

Nikako iz zasječenog zapešća oca muha. Ili iz digitalnih cijevi u oblacima.

Pada sigurno s onog zgusnutog mjesta na nebu punom želja i pozdrava.

Čim ugleda napućena usta zemlje, kiša se pošalje dolje kao poštar-kamikaza.

Pijana od neshvatljive hrabrosti zaleti se, skoči na glavu u bazen asfalta i zemlje, bez truna razmišljanja. Razbaruši se. A opet bude matematički ravna. Neki je žele posve golu, nevinu, bez zaštite kišobrana. Vodu bez zahtjeva, bez suvišnih pitanja.

Jesenska definicija: kiša je hipnotična, blaga bol davanja uz tonove rominjanja.

Skoro uvijek pada na vrat, lomi ga još prije tla. Tresne bez vriska, ne stigne ni zakolutati očima. Namignuti nekome koga je jako smočila. Nekome koga je nakratko prisno upoznala, zavoljela. Od vjere u pad fatalno lijepa, kosti joj u buktinji izgore u brzini padanja, a kristalne joj se oči prelome u tisuće malih, tekućih faceta. Kao bezbroj Božjih naočala.

Bez posljednjih riječi, prije smrti zaželi nešto. Pomisli na opojni miris smočene prašine i bujne plodove zemlje. Uzbuđenost klorofila. Poznavajući tajnu zakona ljubavi, ponavlja tablicu umnažanja. Zna da će, ako li ne umre, ostati sama negdje pomnožena s nulom i dvije neboje. Impotentnom bijelom i frigidnom crnom. Iscuriti iz tekuće Rubikove kocke na nebu u skrutnutu tamu, implodirat će u jednu jedinu crnu kap. Tešku kao neudata zvijezda na rubu svemira. Gorku kao usirena mjesečina. Sumnjičavu, nepokretnu. S okusom izudaranog lima. Noževa.

Neugodno meku. Ako li ne umre i rodi paprat, lagat će žednim putnicima. Izmišljat će o vodi, o pustinjama, različitim tlima. Tući će ljude bez zvuka. Udariti i zapljuvati dijete. Spljoštiti ležećeg policajca. Slijepa će se otklizavati po slanim palubama krstarica. Stoga je bolje leći jedan, a ustati u tisućama.

Počeo je pljusak, kao da su se prelomila natovarena stabla tisuće minijaturnih breza. Krc, posljednja ode kost maloga vodenoga prsta. Tvrda a krhka, kiša polomljenim kostima ruje svoju smrt u gustom tlu, lomi se od užitka. Dubi rupe u kojima već dišu i dobijaju imena mali daždevnjaci. Daždevnjak Milko, Marko, Petar, Željko, Jasna…

A vjetar vije neurednim livadama. Mostovima. Kapijama. Ulicama. Širokim trgovima suhi ljudi hodaju, hitaju, zaboravljajući da pomoću svojih nogu ne padaju i ne lome se, već stižu na posao i svadbe. Zaboravljaju sve. Kasne prijateljima, nose pune vrećice krivnje, grbe se pod debelim kapima i oštrim vjetrom. Plaču neutješno, ostaju suhi, suhi do smrti, dok se plodni kišni sok izlijeva iz širokih rana kraj ceste, niz splet oluka i kanala.

Gradski ljudi uglavnom ne vole kišu, zanovijetaju na radiju. Da je kiša mokra, da je kiša tužna. Kiša se smije. Možda njezino prozirno tijelo nekima bolno izgleda, ali to je tako samo s tamne strane očiju. Jedino žali što ne stigne promatrati ljude i ostati na njima. Kiša piše u notes:

Nađite mi jedno hrabro ljudsko biće koje zna voljeti, pa da padnem na njega i svu vječnost ga gledam.