Kičma | Dorta Jagić

TVRDOSOBE

 

dne 15. svibnja 2008., 12:34

Draga Ana,

daj ne paničari, nećeš umrijeti od straha. Samo trebaš izaći, izvaditi tijelo van iz te kamene ribe. Čim joj vrata prestanu mahnitati po zidu, kad se umire i širom otvore. A to je svakoga dana već ujutro, odmah iza doručka. Tebi se to samo čini da nije. Hopla! Van kroz vrata kao kroz križ.

I uopće, vedro iskoračiti u neizvjesnost je pola zdravlja, kao čistoća.

Ako ponekad ne vjeruješ, ne reži se. Radije se opipaj. Još si uvijek u mješini svoga živog tijela, puna sjemenki života u utrobi. Lijepa. Samo malo ustajala, neprozračena. Blijeda od radijatora i kućnih muha. Vani po ulicama iznenadni susreti razgone oblake. Nebo se nad gradom obnavlja kao jetra. Ptice se od neke čiste sreće zabijaju jedna u drugu. Prolaznici se pod krošnjama rukuju, svijaju, izbjegavaju, grle, obavještavaju, zaljubljuju, promatraju, zaboravljaju. Posvud oko ljudi teku električna struja, zvučni valovi, bezbojni plinovi, jaki osjećaji i sms-poruke. Vani je sve puno raskršća i semafora. Nema razloga odgađati izloženost, rijetke nalete sva četiri vjetra u kosti, sudare, kratke spojeve. Bez marame i sunčanih naočala izađi u meki ljubičasti zrak; nisi još progutana, probavljena, zazidana. To ti se samo čini s ove strane zastora. Kroz koji uvijek pada rijetka, uplašena kiša. I ne čekaj vječito da nešto padne, pa da ti ustaneš. Da padne vlaga. Da padne večer. Ili da dođe sutra, pa idući tjedan, pa druga, treća godina. Od odgađanja se dobiva mlaki zrak u krvi i olovna smola u ušima.

Sjediš. Buljiš u točkicu na zidu. Pogledaj svoje gladne noge, zamigolji prstima. Možda ti krv zašumi kao lišće, zagolica. Sve se u tebi kreće, smije, osim tebe.

– Zar očekuješ da te iz utrobe sobetine spasi nekakav iznenadni trnoružičasti muž ili poklonjena avionska karta za London? – pita već treći sendvič s parizerom.

– Hej, ne jedi toliko. Radije se sažali nad svojim ostarjelim gladnim cipelama. Sve više sliče ukrasnim vazama agorafobije – dobacuje ti raskupusani Rječnik stranih riječi.

– Agorafobije, agorafobije, agorafobije – ponavljaju zidovi. Subota je, i sunce se razmeće. Počešljaj se i hitro obuj stare sandale za pisanje. Potom popravi ružičasti ruž, ali ne napamet. Isključi mobitel i mačku. Dvaput zaključaj sobetinu novim zelenim notesom i crnom olovkom. I naravno, Ana, ne osvrći se.

Kako samo ti znaš, na kraju stubišta pozdravi rukama topao vjetar i ljetnu žeđ u zraku. I tri, četiri nove vrste boja na svijetu. Na terasi kafića London odahni pred svim neoženjenim susjedima, i prelistaj fenomenalne novine stare dvije tisuće godina. Mahni gore pticama. Čak 15 kuna, zašto ne, pijuckaj čokoladu sa šlagom dok strpljivo bilježiš putanje neočekivanih ideja; na salveti zabilježi sve o funkcijama tvrde sobe. Sobetine. Tvrdosobe. Možda sasvim nestane i postane živa, gipka.

Na primjer, počni s idejom da se u zidovima svake tvrde, nepropusne sobe na svijetu štošta krije. U nekima su vruće pogače, jablanovi, zlatne haljine, bicikli, u drugima pištolji, epruvete, lutke, violine, zlatnici, djeca, kistovi, baletne papučice, avionska krila, umjetni zubi, u trećima pak dijelovi za stare automobile, tajna pisma, egzotično cvijeće. I tako u nedogled. Stvari i bića zauvijek zatočeni, služe za nedovoljno jaku čežnju. Kao što se u zidovima sobe prekrcane knjigama sigurno kriju fragmenti apokrifnih nagađanja o tvrdosobama koja rijetko koga zanimaju. Lako je provjeriti čekićem i bušilicom, pa ne preporučujem.

Kao prvo, ne zna se zašto je tvrda soba praktičnija od piramida za skrivanje i umiranje. Drugo, poznato je da se u tvrdosobama ne smije mnogo oklijevati, razmišljati. (Iako oklijevati i razbijati glavu nije dobro ni u propusnim, mekim sobama.) Ubrzo u glavu na uši navali prljava voda. Popucaju sve cijevi, nemoguće je zaustaviti omiljenom radiostanicom svu tu bujicu i huku. U toj su muljevitoj vodi rastopljene otrovne misli stare milijune godina, nevidljive kao planktoni.

I tako tvrdosobe uglavnom služe za uzaludno razmišljanje. Za domišljanje, zamišljanje, nadmišljanje, razmišljanje kako je moglo, a zašto nije. Je li ovaj ili onaj. Kako je ovo, a ne ipak ono. Zašto već ovoliko, a ne onoliko. Zašto je prije, a ne kasnije. Kako puno ima, a baš i nema. Hoće li, neće li. Ma neće. Dakle, prave sobe za riječ „neće“.

Osim toga, tvrdosobe služe za zatvorene prozore. Za zaglavljene ključeve. Za potmulo vrištanje i ušutkavanje. Za mlohavljenje mišića trbuha i lica. Za pušenje i krečenje, pušenje i krečenje, i opet pušenje.

Još služe i za trljanje i izvrtanje praznih novčanika. Služe za kolektivno montiranje garniture električnih stoličica pred električnim televizorčićem. Za nečujni dječji plač ostarjelih ljudi. Dobre su za katatonično rješavanje križaljki krivnje i kazne nakon obiteljskog ručka.

Za doživotno skidanje i oblačenje naslijeđene majčine spavaćice nad ledenim krevetom. Za zmijsko plaženje po mlačnom krevetu kao u tepsiji depresije. (Trošni kreveti takvih soba razvijaju gravitacije teške kao neutronska zvijezda!) Pogodne su za tonuća u san od umirujućeg, hipnotičkog šuma na srcu koji dolazi izvana, s ceste. Od ushodanih ljudi.

Ali tvrdosobe svojim mrtvim zidovima najbolje služe ničemu. Baš ničemu. Ne vakuumu, već onom rastegnutom ništavilu nalik raskeljenoj žvaki na novim hlačama. Malom životu gđe Te i Te, gdina Tog i Tog, rastegnutom do nevidljivosti kroz godine. Piloti, rudari, kaskaderi, misionari, pčelari i krotitelji zvijeri kažu da se od previše sigurnosti može umrijeti. Dokazano je. Tvrde su sobe idealne za umiranje od zaštićenosti, kao od previše šećera u krvi. Živiš i umreš od otrovanja smrću. I nitko te ne nađe, kao onu baku s Medveščaka.

Poželi i vrata sobe će se širom otvoriti, kao križ! Toliko za danas, Ana, i voli te tvoj Dnevnik.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.