Kičma | Dorta Jagić

SMRT ZIDA

 

Strop moje ružičasto oličene sobe se spušta. Valjda zajedno s krhkim krovom. Kao da je svom težinom sjeo na nj tustom stražnjicom nevidljivi Guliver i najeo se crnoga kruha prepunog kvasca. Čitao naglas crnu kroniku i osmrtnice, sjeo, jeo godinu, dvije. Sjeo, jeo, dvije, tri. Sjeo, jeo, tri, četiri, podrignuo se i zaspao. Ali kako je došao?

 

* * *

Mogao ga je privući samo moj gusti, teški miris koji dolazi od mračnih misli. Naravno da taj Guliver ne zna ni da se zovem Ivana Barbara Kuk, da mi jedina sestra živi s mužem u Baselu, da su mi roditelji umrli prije pet godina od otrovanja plinom u svom malom zagrebačkom stanu. I da sam smjesta prodala njihov stan i otišla živjeti sama u Ogulin, u kuću pokojne bake. To kiselo, crno i tromo nešto osjeća samo da se svega bojim. To ga smiruje i grije.

 

* * *

Ima mjesec dana da se strop na dlaku približio mojoj glavi. Izbliza taj zid izgleda kao Nad-zid, živi crni monolit. Njegov beton neprestano tamni kao ubojstvo. Zatvorska prljava tinta. Njome se mogu napisati samo ove besmislene riječi: zatvor je samo za zatvorene. Tu plohu ponekad dotaknem ispruženim jezikom. Kao da je gorki i otrovni sladoled. Prava glupost; učas mi jezik pocrni do korijena, izvali se preko usne kao sprženo meso. Smjesta oglušim i duboko zašutim piljeći u odavna prerezane telefonske žice. Zatim se moj stari kompjuter ispuni tajvanskim virusima. U frižideru odjednom postane toplo i prazno, a na policama više nema ničega, ni okvira uljanih slika, ni CD-ova s veselom glazbom ni dobrih knjiga. Nigdje u mojoj sobi ničeg organskog, samo zaključana, sve nepreglednija ravnica.

 

* * *

Koliko god da ćulim uši, izvana ne dopiru uzbuđeni glasovi prijatelja ni rodbine. Ni oni ravniji zvuci poznanika. Nema ni povika očekivanja, ni policijskih sirena. Znaju li uopće da sam od straha ukopana ovdje? Traži li me itko, neki trenirani pas? Vide li me ovdje zatvorenu i svezanu svi ti cestovni radnici, zidari, sudstvo, vojska? Vidi li me ova država kroz svoj veliki šareni zastor zastave?

 

* * *

Malo toga važnog dopire izvana ovamo. Rijetka službena pošta, fijuk zimskog vjetra kroz granje. Sve što izvana dolazi skupo je i lomi mi kosti. Neprestano dobivam račune iz onog većeg dijela svijeta koji nešto naplaćuje. Po cijele dane u rukama držim račune za grijanje, ali i dalje mi je hladno. Gledam u same visoke, glatke račune za penjanje do vrha iznosa u štiklicama, na te tornjeve nekoliko tisuća metara više od mene, a sve sitni troškovi kave, kruha, čarapa i bombona.

 

* * *

Računi su pisani na književnom standardu. Čisti, bez ijednog stiha ili aforizma. Spremam u frižider sve te uplatnice bez zapleta i razrješenja. Račune bez savjeta i olakšica. Bez mirisa. Uplatnice bez ijednog dječjeg crteža. Piše – platiti. Odahni, nisi sama u tom velikom neosobnom prometu. Nisi tek ime nabačeno na papir, već i prezime. Samo što tim babilonskim tornjevima nema kraja; obnavljaju se kao zmijski repovi.

 

* * *

Ponavljanje. Kao moji svakodnevni antidepresivni rituali. Blijedo mi lice neprestano pada u porculanske šalice, a usta u čajne kolutiće. Njihov vanilin šećer stvara sitne ranice u ustima. I bijeli se prah sljubljuje oko usta, a u sobi nema nikoga da me obriše rupčićem. Trojica su se vitezova u ljubavnim uniformama neslavno razbila kad su prišla bliže. U mojim su povijesnim udžbenicima nazvani redom: Ranko Mudri, Zvonimir Bič Božji, Igor Prelijepi. Odoše kao svemirske krstarice. Odbijeni zidom kao trampolinom. Možda me ipak ugleda neki hrabri Crvenobradi?

 

* * *

Na prošlu je Novu godinu duguljasto zrcalo u kutu sobe glasno puklo po sredini. Tako zrakasto puca od praznine, od toga što već dugo ne odražava nijedno tijelo osim moga. Što će velikom zrcalu samo moje lice? Zrcalo ne može zažmiriti. I kako da ga sad izliječim, polijepim, kad nema drugog lica?

 

* * *

Sve je suho. Ni u moju se svilenu kožu već duže ne upija bademova krema. Neprihvaćena, krema se slijeva niz moju kožu kao suze. Naravno, ovaj Nad-zid mi nečujno krade vodu i daje drugim zidovima. Svaki je zid nakazno žedan i drhtav kao alkoholičar. Osjećam da bih ga mogla iglom probušiti kao uho, a to piše i kilometarskim slovima moje jedine preostale knjige. Smjela bih, mogla. Mogla.

 

* * *

Kako je moguće da još uvijek ne mogu tijelom proći kroz zid? Piše da sam zdrava i radno sposobna. Volim vijugave rijeke i šume. Padobrane. Samo sam izgubila noževe vjere. Kad sam se rodila nitko me nije morao učiti kako se gleda. Otvoriš oči i to je to. Vjera je jednostavna. Ali taj muževni prodor s dostojanstvom balerine trebala bih redovito vježbati. Jasno, kad prođem kroz Nad-zid, proći ću i kroz sve te ostale zidne svinje.

 

* * *

Samo, nemam zamah volje. Više nemam tu crvenu snagu ljubavi u očima. Ali ga vidim; Nad-zid je zapravo porozan i tanan, samo što je dvostruko širok od kvasca mraka. Nudi mi kao teškoću svoj crni pivski trbuh. Debeo je od svoje pospane mržnje.

 

* * *

Ponekad sanjam kako ću proći rukama punima svježe vode kroz zid i vani igrati badminton s njegovom guliverskom lubanjom cijeli dan. Lijep san.

 

* * *

Možda će me netko osjetljiv izvana ugledati ako upalim svjetlo. Teško je zagristi vlastitu žarulju. Pustiti joj žutu krv da kaplje na pod. Da se ispod kreveta šugava mačka oblizne kao životinjski kaktus. U zraku moje sobe odavna ni sunca, ni zrnca klorofila, ni lažne biljke! Kad bi bar ovdje u ova tri kockasta metra moglo niknuti od moje želje bujno drveće i cvijeće, bilo bi lakše osjećati krivnju. Makar spirale oštrog šiblja i suhi nacrti potoka i lososa!

 

* * *

Kako da to opišem u ovoj bilježnici precizno do posljednje decimale, a da me zid ne omete. Napisat ću: netko tko pušta mrtva slova na svijet vezao me čvrsto za moje kosti i za stolicu. Pustio crknute miševe na mene da mi čine društvo. Ipak, miševi su sve pospaniji od zime i bar ne grizu za glavu. Dovoljno da mogu pisati. Možda me netko ugleda kad naoštrim olovku. Stolica je zakovana, okrenuta prema zatvorenom prozoru sa spuštenim roletama.

 

* * *

Zorom se najjasnije u daljini čuju vlakovi. Gumeni, vatreni. Drveni, smolasti, požutjeli. Crveni, tamni od krvi, željezni vlakovi, lijepi kao trokatne torte. Huktavi, oštri, brzi, vratolomni, skliski vlakovi. Vlakovi u dimu. Tutnje, buče. Elektrika daljine, fijuču šine. Odnose, donose, blješte po želji. U tutnju, uzmiču od mašina sitne životinje, sitne kao Stvoriteljevi geleri. Tresu se u sigama podzemne špilje, rađaju se brojevi u bićima.

 

* * *

Zamišljam da noću s neba na zaspali kraj padaju naoštrene Davidove zvijezde kao ugarci. Sjajno geometrijsko sjeme. Gase se kao pahuljice po vlažnim puteljcima, a pale se po zelenome lišću. Malo ih tko vidi, te zvijezde lijepe kao električne jegulje, bockave kao trunje obilja, rasipnosti. Zuje svojim dovoljnim, nezaštićenim životom u ljudsko oko. Oko ih obično ubije. Kroz oprane prozore na ulice ispadaju žlice, i masni otisci ljubavi na noževima. Život posvud. Meso i kestenje. Ovdje samo jednadžba. Sama sam, jer ne znam izaći iz okovane sobe i prijeći rijeku s tranzistorom na uhu.

 

* * *

Ipak, postoje dokazi da nisam sama, na desnom mi je obrazu fosforescentni otisak starog poljupca. Kao vječni pečat ostavlja mi poruke u mraku, ali ja ga ne vidim iznutra. Poljubac, kao od krvavih usana. Ne želim ga vidjeti da ne umrem od čistoće sreće. Radije se pravim da moram gledati u zatvoreni prozor iza kojeg grupe ljudi vjerom brda bacaju u more.

 

* * *

Vani je vrhunac skijaške sezone. Ipak, sunce je upeklo u nekim ljudima. Oznojeni vjernici uz pjesmu i usred zime presađuju dudova stabla na riječ. Zbog njih se ptice i ljube i lete i rađaju u zraku i preletjet će svako more za tisuću godina. Ali zašto mi ti lijepi udarnici ne pomognu? Zar me ne vide? O, kad bi bar netko dobrostiv od njih bacio križ od tri litre Isusove krvi na ovaj Nad-zid! Ili bar silnim glasom zapovjedio da padne, kao jerihonskim zidinama.

 

* * *

Ne mogu se ispraviti. Zid mi je već pritisnuo glavu. Dosta je bilo čekanja, u srijedu sam poslala u Grad frankiranu molbu.

U odgovoru je pisalo kurzivom:

Poštovana gđo Kuk!

Uz najveću pomnju razmotrili smo Vašu molbu. Nažalost, takva vrsta spašavanja nije moguća. Shvatite da bi to za Vas bila samo medvjeđa usluga. Vi niste, na sreću, ni komad vrijednog minerala, ni pokvareni kawasaky, ni žaba na samrti, niti maloljetna kraljeva kći bez ruku. Netko Vam je lagao. Vi niste krivi. Šifra: Sjetite se poljupca.

Uz srdačne pozdrave,

Vijeće bacača planina Grada Ogulina

Odgovor bez kurziva:

Poštovani Bacači!

Ruku na srce, da nisam kriva odavna sam znala. Ali to nisam htjela shvatiti. Prihvatiti da roditelji nisu umrli mojom krivicom. Dakle, nisam kriva što sam tog vikenda bila kod sestre u Baselu. Sada prihvaćam i napokon dišem. Sutra će se nešto dogoditi i bit će gotovo za tren. Naime, radi se o onoj tajanstvenoj pojavi na zidovima i pod oštećenim krovištem kuće br. 45. s lijeve strane Đulina ponora. Misterij će svakako biti riješen. Taj će bujajući crni zid umrijeti neprirodnom smrću.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.