Kičma | Dorta Jagić
OPASNO DUGA RIJEČ JE „BOL“
Žanino širenje počelo je jednog ožujskog kišnog poslijepodneva: ubrzo nakon trivijalne, ali za Žanu bolne svađe, možda i najbolnije otkad su ona i Ivan formalno u braku. Sudeći objektivno, to što se odigralo tog dana u šest ujutro nije bila nikakva posebna pojava: Ivan je bezrazložno šiznuo prije odlaska na posao, počevši od sitnice što sinoć nije začepila plastičnu bocu ulja, a završivši dramatično, nakon sokratovskog moraliziranja, blasfemičnim psovkama i trganjem dovratka na vratima spavaće sobe.
„Da, veliš da si težak tip jer si pametan i moralan. Zar pametni i moralni ljudi moraju biti takvi tirani? Ivane, ni takvi, ali ni ono drugo. A mogu biti i vražji tirani; ma to je sasvim svejedno za njihovu moralnu pamet!“ Ali mu to nije rekla. Osjećala je da bi mu bilo gadljivo glupo, možda i s pravom. Jer Ivan je valjda uvijek u pravu, ipak je već deset godina prošlo otkako je ona bila u pravu: kad se udala za njega. „Razmažena stoka, moj muž, sin jedinac.“
Ustala je oko podne. Pritom je osjetila po tko zna koji put nevidljivu mokru plahtu obješenu preko glave i staru vrućinu svog ustajalog daha. Opet i stisak u prsima. „Zašto čak i u snu šutim?“ i „Operi zube, bar to“. Ipak, prvo je u zapuštenoj kupaonici brzo složila dva žileta na jezik i ugledavši svoje nabrano čelo u najčišćoj pločici na zidu nakon brzog zatvaranja usta, prasnula je u tvrd smijeh koji je razbio ogledalo ormarića. „Isuse, da bar sad imam dijete ili neki posao u gradu!“ Žilete je lako izvadila, slomila u krhkoj ruci i krenula u kuhinju zgazivši ih. „Bilo bi lakše naći izlaz. Ovako…“
Idućih pet minuta lijeno je grickala suhe zobene pahuljice, isključila zvrndavi telefon, i s Ivanovom bilježnicom i olovkom sjela na stol. „Pa što ako ne mogu govoriti na usta jer imam predebelu knedlu? A i kome bih govorila?“ U sekundi je u njoj narasla odluka da će napisati oproštajnu ispovijest svome mužu. Prije meke, sigurne smrti od šake psihofarmaka (okruglih žutih, zelenih duguljastih i nekih u prahu), Žana će na nahtkasliću ostaviti dokumentirane sve svoje detaljno zapamćene odgovore na njegove lažne retoričke pobjede. To su bile njezine sitne ali važne istine iz deset godina braka koje mu nikada nije glasno izrekla. Zapravo, ne samo ta mala remek-djela; reći će mu sve što je marljivo skrivala ili prešućivala u vječnom strahu od odbacivanja.
Kako je sad radosno i snažno željela to pismo, čak mnogo više nego umrijeti!
Iz nekog nejasnog poštovanja prema onome što slijedi, skupila je kosu u rep i napamet roza namazala usne, pa počela bilježiti na list istrgnut iz sredine. Prvo polako, nesigurno, pažljivo birajući riječi, baš kao prije nekoliko godina tanke zvonaste bluze po zagrebačkim trgovinama i srebrne češljiće za punđu. Minute su nestajale u rastućem nelagodnom a ipak slatkom zanosu koji ju je hvatao za prste ruke kojom je ispuštala riječi: „Bože, kako su mi lijepe! Ali su i ružne ko vrag.“
Naravno da je odmah primijetila da svakom napisanom riječju dobije kilu više. I svejedno je li to bio veznik, interpunkcija ili neka veća složenica, točno kilogram. U početku, naslage su se stvarale na trbuhu i bedrima, poslije i u gornjem dijelu tijela. Začudo, Žana nije uopće marila za razloge te neobične pojave, a najmanje za moguće posljedice. Sva njezina pažnja bila je u pedantnom otkrivanju sebi i drugima kolika je i kakva je njezina ušutkivana patnja kad je ispusti na svjetlo, nakon toliko godina tamnice. „I onda, zar je važno kako izgledam?“
Oproštajno se pismo širilo eksponencijalno, puno tople gorčine i ne bez humora: svaka je riječ strastveno kotila mnoštvo drugih, a druge stvarale još više i bolje. A u Žani je istodobno bujalo glatko bijelo salo pod kožom, na Zemlji dosad neviđene kvalitete.
Tog vjetrovitog dana poslijepodnevnim se Varaždinom razlijegao njezin neljudski plač od ganuća nad svojom neistraženom ljubavi, Bogom, azijskim gradovima, dignutim jedrima, afričkom glazbom, intenzivnim bojama, egzotičnim biljem i tajanstvenim životinjama, noćima na livadi pod kruškastim zvijezdama, fascinantnim susretima s frajerima, kuhanjem čarobnog poriluka za djecu.
Nakon dva sata, Žana je osim kuhinje bila zauzela cijelu spavaću sobu, pa je shvatila da ne može više uredno zapisivati ako stopalima ne sruši pregradne zidove. Desnom rukom, glavom i nogama u hodniku je udobno nastavljala svoju misiju; osim što su je neznatno ometale divovske elastične suze koje su je grubo pljuskale u obraze, odbijajući joj se od bedara. Nije pisala iz glave, već ravno iz rupe koja se širi u divovskom srcu; samo tu i tamo ispravljajući red riječi, ponešto dodavajući, a ponešto nestrpljivo brišući kuglicama bijelog kruha. Uskoro se drvena kuća pod njezinom golemom kompaktnom masom srušila kao kula u pijesku i Žana se stala nesmetano širiti susjedima u stanove, u ulice, u robne centre. Strašno je kako je (mirno sjedeći) Žana gnječila sve pred sobom: muškarce, žene, starce, automobile, djecu, pse i mačke. Pokušali su je u više navrata ubiti i specijalci, ali meci bi se bez snage zaustavili u svem tom salu; pokušali su je i zapaliti, ali sve što bi od tkiva izgorjelo brzo bi se obnovilo jer je ispisivala novu legiju riječi i lijevala suze toliko silno velike da bi odmah ugasile svaku, i paklenu vatru. Već duboko u noći istoga dana na životu su ostali rijetki nesretnici, koji se nisu ni mogli, onako apokaliptično ludi, konstruktivno domisliti kako to čudo zaustaviti.
Žana je pisala veličanstvenu oproštajnu ispovijest mužu i(li) ovom svijetu, i zaista ništa zamislivo tu najednom puštenu bol nije moglo zaustaviti, pa ni moguća samilost prema tolikim žrtvama.
Kad je musavim licem i napuhanim ručetinama bila već daleko u atmosferskim visinama, i dalje svečano i neumorno ispisujući istinu po kilometarskim balama papira, sve službe za Interplanetarnu opasnost na okolnim nastanjenim planetima žurno su objavile da je negdje u priči Žana upozorila:
„Dragi Ivane, kako bi se svaka moja bol i svaka ugašena čežnja izrazile najboljim riječima, nešto u meni tvrdi da ću ih ispisati više nego bezbroj.“