Kičma | Dorta Jagić

PAKAO

U subotu poslijepodne sišla sam nad pakao. U tijelu.

Umjesto obiteljske vikend-šetnje do Medvedgrada i natrag, hopla, ravno u rupu.

Ideja je bila posjetiti prijatelja koji tamo i formalno pati. Na povratku prošetati mirisnim parkom te znamenite institucije. Zašto ne. Nisam ni prva ni jedina. Već su dolje bile na zadatku tolike svete cure, Tereza, Hildegarda, Katarina, Agneza…

Nad Zagrebom je sunčano i ne previše svježe za kasnu jesen. Bože, kako tek kretanje godi tijelu poslije dobrog ručka! Ali nisam se ja zamarala kuhanjem, ostala nam je mamina sarma od jučer. Naše je subotnje prejedanje prošlo u očekivanoj tišini, samo je tetka diskretno podrigivala i zalijevala zalogaje pelinkovcem, za probavu. Odmah po brisanju zamusanih usta svi su izmigoljili na terasu; stari je sa zadovoljnim grčem na licu popravljao stolice, Ivan je igrao nogomet sa zidom. Nitko se nije sjetio razbiti televizor.

U susjedstvu se kao i uvijek netko ženio, netko je sadio, a netko gradio. Baš kao i u doba Noe. Sve dok se nije zbilo ono s kišom. Samo sam se ja u kupaoni pripremala za silazak nad pakao. Što da obučem? Sivi kostim?

Ne, nikako ne bih smjela pretjerati s dotjerivanjem. Zapravo sam već kasnila na dogovor s Hrvojem, koji me čekao na autobusnoj stanici. Moj je Hrvać u lokalni metafizički ćorsokak silazio u više navrata i navodno dobro poznaje teren.

U vožnji smo raspravljali o vječnoj sudbini nekrštene djece i Eskima; na trenutke toliko zaneseno da smo zaboravili poništiti kartu. Nad pakao smo sišli na trećoj stanici.

Dok smo šutke vijugali stazom kroz mračni drvored prema lijevom krilu žute zgrade, sve nas je žarče pekla savjest. Koji nevini šverceri! A onda je u strogoj studeni perivoja i ta vatrica zgasla. Nabrzak se pomolivši, zakoračili smo u smrdljivo predvorje zgrade. Prazno. Zar baš ni mrtve duše? Zaustavili smo dah u osluškivanju. Prvo ništa, a onda smiješna lupa naših srca, na čiju se upornu buku napokon odazvalo zveckanje ključeva i drvenih klompa. Koraci Nečastivog? Hrvoje bi trebao poznavati taj zvuk. Ali on se odjednom okrenuo leđima i uščeprkao po mobitelu. Ipak, kasno je da zbrišemo. Masivna vrata zatvorenog muškog odjela su se otvorila i u uzani nas je hodnik uvela neka bijela kuta s umornim licem koje nas nije pitalo ni koga ni što trebamo. Pogledom smo potražili našega patnika Krešu.

Ali prije Kreše ugledali smo njega. Sliku i priliku Roga pod nebesima. Sjedio je mirno na maloj stolici nasađenoj na prag dnevnog boravka piljeći u nas kao da nas očekuje dvjesto godina. Kao skulptura od crne soli. Jedva da je disao.

Iza oba su njegova uha prema nebu stršale dvije pažljivo zataknute cigarete. Tanašni rogovi. Bijeli je papir tvorio kontrast sa zemljanim licem i izbrijanom ćelom koja je sjala na nas tamnom svjetlošću. Ispod desnog oka utetovirane tri crvene suze. Izduženo, mudro lice, staračke, rafinirane usne bez boje. Taj je sigurno mogao pišati na usta! Rikati na pupak!

Iza leđa te crne hidre klatili su se zelenkasti fragmenti mekih tijela bolesnika skupljenih pred televizorom. Nazirala se tupost beskrvnih profila, spušteni nosovi, otekle ruke s dogorjelim čikovima, dio debele noge u papučama. I tromo mumljanje psovki u velovima dima. Postalo je jasno da naši gube 2:0 od Manchestera. Nekolicina nogu klizila je hipnotično oko stolova.

Blagovaonica za trnovu krunu.

Lijepi se rogonja mogao zvati samo Igor. Bio je mlad, dvadeset i koja, vjerojatno neškolovani fakin iz Sopota. Promatrala sam to lice i tek u njemu ušla u utrobu ove uklete zgrade. Prijetila nam je. Njegove su zgusnute zjenice govorile ne ulazite. Ovdje ja čuvam. Oštar, oštar pas.

U strahu sam zamišljala vrtoglavu dubinu Igorova glasa. Zvuk koji rastapa bijele uši u crne. Mišićave ruke je držao čvrsto prepletene u krilu. Crna majica kratkih rukava s pentagramom. Podlaktice gusto išarane tetovažama žena i zmajeva. Nakašljao se i pljunuo zelenu sluz na pod pred naše noge.

Trebalo je cijelo stoljeće da se ohrabrimo, pa da tog čuvara praga Hrvoje napokon upita za Krešu, donijeli smo mu banane i neki kršćanski časopis. Nakesio se i zanijekao kažiprstom, a onda smo mu prestali biti zanimljivi pa je ustao i krenuo prema velikoj bijeloj kuti na ulaznim vratima. Od potiljka do pola leđa zavodila nas je tetovaža debele crne pletenice.

Pletenica je bila šećer na kraju, ispala mi je vrećica s bananama. A onda da se dogodilo ono što se u svakom paklu događa. Goljava istina. Ogulila sam bananu i skoro zaplakala.

Unjkavim, monotonim glasom tupim od psihofarmaka, mladić je zamolio doktora da ga pusti bar na tri minute van u park. Kuta ga nije ni pogledala. Demonstracija moći. Poželjela sam ga zagrliti i skriti zauvijek od kute! Ponovio je molbu još uškopljenijim glasom i tek sam onda spustila pogled na njegove noge. Nosio je donji dio iscufane bolničke pidžame. Na premalim stopalima za muškarca nosio je bijele sportske čarape i bapske papuče.

Tko zna zašto, Hrvoje me pogledao s osmijehom svetog Jurja koji probada zmaja.

– Aha, mica-maca.

Nakašljala sam se i pokušala u boravak viknuti nešto o Božjoj ljubavi, ali naši su poveli 3:2.

Na porti su nam rekli da je naš Krešo pušten gore na zemlju prošli tjedan. Kuta je dugo gledala za nama. A kada će Igora pustiti? Požurili smo prema stanici stazom kroz mrke hrastove, spuštao se sumrak.