Kičma | Dorta Jagić

SLADOLED

 

Vraćam se pješice s tržnice u Ilici. U sebi vapim Bogu da mi spasi jezik. Uspinjem se vijugavom ulicom sa svježom ribom i bananama, moj jezik hoda tri metra iza mene. Sunce je upeklo, nije mu baš lako. Tetura, slini i dahće užareno crvenog tijelca. Ipak, još uvijek je poput britve, padaju suhe travke uz cestu. Ja sam pak bez njega lakša za pet kila, čini se. Gotovo da letim s ptičicama. Rijetki se prolaznici okreću za nama i bježe kućama. Neki se križaju. Drugi dovikuju da ga prestanem tako grubo odgajati, da će zvati policiju. Jezik snuždeno odgovara da je provjerio, nema jezične policije. Ja to glavom i rukama potvrđujem.

Svako malo prisiljena sam rastjerivati mačke i klince vrućim kamenčićima. Plače. U blizini škrinje sa sladoledom znakovima ga hrabrim da izdrži još malo. Ja rukama:

– Do sutra u zoru.

Kmeči. Vrtim glavom. Uopće me ne zanima sažaljenje; u kazni je točno do ponoći padale vani sjekire ili med. Pa neće umrijeti što je pod vedrim nebom, opametit će se bez nepca. Nikada ga prije nisam izbacivala, ali ovoga je puta jezičina pretjerala! Jučer je na kavi u „Plavom zecu“ ocrnio tetki Maci moju prijateljicu, a tetku Macu prijateljici. Već je dva tjedna kopao kanale kajanja u molitvi, mogao je već naučiti da se o tuđim lošim navikama drži za zubima. Ali nije, što će obje iskomentirane persone saznati kad-tad. Čim mu okrenem leđa, osjećam da mi se plazi. Belji, beči. Pa cvili i baca se po podu. Naposljetku umiljato:

– Vlasta, neću više nikad, obećavam. Okusa mi! Hoću sladoleda, pusti me unutra!

Kao da je lizanje sladoleda bit njegova života, a ne izgovaranje deminutiva, pohvala, ljubavnih izjava. U korijen ga već znam; samo da mu se dobro nalizati, sakriti u usnu šupljinu pa smišljati klevete. Lako li je biti samotni princ svađe u vlažnome mraku, gdje nema javnih površina, ogledala, reflektora ni sjenke jezika svih žrtava koje je iskasapio sarkazmom. Na kolovoškom suncu je samo nemoćni crveni goljo. I da ne znam kako uvjerljivo pokuša prolaznicima oblatiti Senku Milović Karabajić koju sam srela na tržnici u štiklama, nitko mu ne bi povjerovao bez mene.

Kakav udarac njegovom ponosu krucijalnog organa! Jedne šnicle s pedigreom „u-početku-bijaše-riječ“! Smijem se na pomisao kako mu sigurno najviše fale piskutanja „ej, ovo što ću ti sad reći nemoj zbilja nikom reći, a zbilja je gadno“. Rečenica za stvaranje atmosfere jeze i kafenisanja.

Ruku na srce, jezik mi je dobar, okretan. Samo malo preoštar kad ne treba; po njegovim sam sječama poznata od svog dvorišta do banke gdje radim. Ali otupit će on, kažem vam ja, Vlasta Job. Tako zadubljena u misli nisam ni primijetila da mi je za jezikom neko vrijeme trčkarao štrkljavi mješanac.

Prenulo me dozivanje iz daljine. To viče moj jezik! Nisam se pravo ni okrenula, kad li u silnoj dreki i lavežu tutne o tlo neko tijelce. Htjela sam zazvati, vrisnuti, reći Isuse. Ali čime? Bilo je prekasno. Djeca se ustrčala, automobili zastali, izvirile znojne glave, izvalile jezike, naćulile uši. Netko je zvao hitnu s mobitela. U krvavoj se prašini mali psić već kočio i hladio, a moj se jezik došuljao meni u krilo preplašen i uplakan.

– Vlasta, nisam htio. Samo sam mu viknuo „mrtav pas“. Htio me pojesti.

U djeliću sekunde shvatila sam kako se tupi preoštri jezik. Vratila sam ga u usta, ispričala se svima, obrisala suze, pogladila psa. Živnuo je i zalajao! Motori su se ponovo upalili, prašina se digla visoko sa smijehom. Sunce je upeklo još jače, iz vrećice zasmrdjele ribe.

Za posljednje sam novce kupila sladoled od višanja iz velike škrinje na kraju ulice.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.