S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

BACANJE PLANINA

 

Evo, pogledaj planine. A onda ih baci.

Ima svakojakih planina, istina. Ali gotovo svaka planina se najela istoga sivog, tvrdoga kruha. Asketski. Kao da je jela samo krušno trunje što bi ostalo poslije vrabaca. Zato su planinski grebeni ponekad obrubljeni zelenkastom plijesni i iznenada se u gudure i na putove rune oštre, smrtonosne mrvice.

 

Daleko na horizontu prva sura planina je narasla bezbroj puta viša od uspravljenog čovjeka. Baš kao da je planinu u nesanici napravio neki jako zabrinuti čovjek. Siromašan. Njegove su se oči našiljile i narasle u strahu. Gotovo kao da je planina njegovo skamenjeno poludjelo oko.

 

Zamišljam kako se strmoglava planina zgrčeno, koncentrirano trudi iznutra penjati sama po sebi. Svakoga jutra. Kad se popne, odozgo gleda na ledene poplave u dolinama i suze, cijele kataloge ljudskih suza. Ne razumije, kako suze. A ljudske suze mirišu na petrolej, namočeno željezo i dno potonulih brodova. Planina udiše planinski zrak pa ne osjeća žestoki miris suza.

 

Ludi bi se penjali i rukama i nogama na planine, ali ih ne bi bacali u mora. Kako mora? Kao da smo zaboravili na učinkovitu matematičku metodu preklapanja podskupa ognjene riječi i podskupa vjetra vjere. Iz straha, planine se drže čvrsto tla kao pijavice. To je zato da bi ih svi živi odozdo vidjeli kao najvažniji zid na svijetu, početak i kraj zemlje i neba. A ljudi bi se penjali i zubima samo da bi s vrha vidjeli što je u nekoj zlatnoj dolini iza zida. Prostire li se tamo kakav stakleni grad s tirkiznom fontanom što vodu baca do oblaka?

Ljudi sa svojim kratkometnim očima, ljudi sa svojim lomnim svrdlima kažu, ja sam krhkost, poderivost. Ali zar ne bi bilo lakše da to oporo tijelo nemogućeg jednostavno sportski bace na dno mora? I planine bi se spasile, namočile svoj sivi kruh. Osvijetlile se iznutra i utoplile.

 

Iako većinom ne peče na dodir, sura planina nema za naša sanjarska tijela nježnosti. Tuče ih vjetrovima i mrazom, gluhonijemošću. Ne urezuje u sebe šareni plan staza, niti nam prilagođava vremensku prognozu. Ne pripravlja topli čaj i ne organizira telefonsku vezu. Ne organizira sreću i dug život. Zapravo, planina nema nikakva vidljiva odnosa prema ljudima, ali ljudi imaju prema okomici planine. Oduvijek.

 

Mudri Kant nije rekao da je veličina planine u malom oku promatrača, a sudbina te planine u otvorenim ustima. A mogao je, da je manje razmišljao. Ni Georg Trakl nije rekao da otvoriš usta kao spilju vjere i probaš rad jeke. Možda je H.C. Andersen zapisao na neku mokru salvetu: Prijatelju, planini nasred tvoga puta pomozi da se baci u sjeverno, grenlandsko, crno, labradorsko, karipsko, egejsko, tirensko, južno kinesko more i ona će poletjeti kao kamena mala sirena. A ti ćeš vidjeti svoje nebo i zemlju.

 

Bacali su ljudi planine. I mali i veliki. Ali tko je od ljudi najviše planina pobacao u more?

Pisano je u knjigama neki dobri Isus iz Nazareta. Tko zna koliko je teških planina taj mršavi Isus pobacao u more. Što se dogodilo s njima? Ne možemo znati pouzdano, ali su se vjerojatno razdrobile u hitre ribe koje je s male lađe ulovio Petar.

 

Pogledaj u planinu. A onda je baci kao brod u boci.

 

Neki se dragi ljudi snužde na to i kažu da je znanstveno dokazano da su planine neoborive, da su nepokretne, kao i jako stari ljudi. (Ali čak je i Tibetansko visočje pokretno.)

Neki se vežu za samu stravu planine, pa podižu zakrvavljenim rukama kuće i grobove odmah u podnožjima. Smrknuti i zgrbljeni vješaju obiteljske fotografije po stijenama i za sve nesreće, alkoholizam i ludilo krive planine. Kad grane sunce vječito su alergični i prehlađeni. Ukočenim tijelima ponavljaju iste, uske radnje godinama, kad govore s usta im se odlamaju isti tanki prutići riječi. Čašice zglobova pune su im mrtvog šljunka. A naborana, zasječena lica sve više nalikuju na neosvojive planinske grebene. U planinskim spiljama ljudi slikaju nerješive probleme s dugim rogovima.

 

Tko živi u nepremostivim planinama?

Kažu da u nepremostivim planinama stanuje naša grubost kao divovski supovi. Takve su planine posebno oštre. Sve ptice koje se na njihovim vrhovima gnijezde mirišu na geološku smrt. One probadaju zalazeće sunce.

I imaju još stotine neugodnih osobina. Zajedno s kolebljivim ljudima, niz nepremostive planine se kotrljaju skorene sive riječi o nemoći, jer kroz njih ne propuhuje živi vjetar. Svjetska organizacija za bacanje planina naziva ih spomenicima tuge nulte kategorije. Lakomislenima su sposobne zadavati deseterostruki i stostruki očaj. Za one koji su žedni ljubavi, u njihovih pukotinama nema zdrave tekućine.

Statistike kažu da je na svijetu ostalo nepobacano u more najviše baš nepremostivih planina. Ne bi li ih nadmudrili, mnogi se motaju oko njih kao pijani noćni leptiri. Međutim, ako ih želiš obići one se još debljaju, stijenje im se množi kao krakovi.

O takvima kažu neki bivši planinari: ona je divlja, ne možeš je obići. Moraš je u more baciti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.