S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

DOKUMENTI

 

Neki se zidovi nose u džepu. Ili novčaniku punom pretinaca.

Nekim su ljudima jako teški, kao da su od olova, pa lako ispadaju iz novčanika. Bubnu o pod bez zvuka. Padnu kao da ste ih silovali i ubili, pa ostavili poštenom nalazniku. Ispadaju pogotovo ako ih ne volite. Te brojne papire i plastike s umornim, tamnim pečatima. Ali, tko ih voli? Samo njihova tamna, anonimna mama.

U dokumentima je neka opća sjeta. Sve su naše malene, usamljene fotografije na osobnim kartama tužne i zaustavljene. Odvojene od živoga tijela. Kilometrima ukrug tvoji dokumenti ne mirišu na ništa od tebe. I svi su odreda takvi; imaju određeni skup općih osobina.

Dokumenti su plošni, dobro prešani, stanjeni, geometrijski izvedeni, sjaje se matematički precizne koordinate stegnutosti. Navlaži prst, kad prođeš jagodicama po površini crnih slova, ne razmazuje se, ne briše, toliko je kruto tijelo te reducirane informacije o tebi. Pogledaj dobro svaki dokument, ako hoćeš i pod mikroskopom, nema nijednog tvog crteža male palme i otoka. Nema rubrike omiljeni film i knjiga. Na šaltere i u urede nosiš dvodimenzionalne, centimetarske pustinje s nekoliko mrtvih slova, bez osobnog vjetra i osobnih ptica. Zar njihova dokumentna bljedoća ne izaziva vatru što crvenijeg upaljača? Ili dočekivanje nekog službenika noću iza ugla s pištoljem na vodu. „O, uniformo nad dokumentima, reci, kako me možeš zalijepiti za podlogu? Misliti da me možeš uhvatiti za svaki kraj. Spljoštiti mi ime još više svojim plavim pogledom. Držati navlaženu kemijsku olovku nada mnom. Okrenuti papir na poleđinu. Zapaliti cigaretu, uvlačiti dim kao da uvlačiš moju dušu iz papira, otići u zapišani wc i tamo ostatak cigarete ubiti na plastici vodokotlića. Stisak, cigareta nalik mrtvom crvu.“

 

Ljudi se iskreno dolaze roditi na ovaj planet dokumenta, ali je primijećeno da mnogi mudri s vremenom dostojanstveno pobjegnu odavde. Sredovječni tesar i propovjednik iz Nazareta, stanoviti Isus, ubijen je bez dokumenta, pa su mu brzo napravili poveću osobnu kartu za križ na kojoj je pisalo u rubrici ime i prezime Kralj Židovski.

 

Naravno, nikada nisam voljela dokumente, iako sam propisno dokumentiran mlađi ženski čovjek. Je li to licemjerno? Ja, dokumentirani čovjek s dvadeset iskaznica u torbi za grad nastojim što češće gledati u nebo dok hodam. Uvući gladne oči u onaj visoko smješteni modri procjep između naših krovova. Uvjerila sam se s vremenom da na toj praznoj zračnoj plohi nema nikakvih pečata ni potpisa. Nema ni reklamnih poruka za kobasice i deterdžent. Tek tu i tamo pokoji prazni papir oblaka. I krila.

Odakle meni dokumenti? Dokumente sam od malena dobila prve zajedno s ovim svijetom. Djevojčica će se pitati zašto kiša pada i kako ja cijela stanem u jedan dokument. Djevojčica će poslije odgovoriti: piše crno na bijelom pod kojim šiframa imena i datuma i spola postojim u državi. Zbog koga? Zbog policije. Zanimljivo, često nisam imala lutku i nove cipele, ali imala sam od malena sve papire koju su bili potrebni. Djevojčica sa šibicama dokumenata.

 

U pružanju pokaza ZET-ovom službeniku ima nešto od udarca smrzle ptice o zemlju.

Ipak, nije sve tako sivo. Kad hodam gradom ne gledajući u nebo srećem na cesti žive ljude s jedinstvenim otiscima prstiju. Uglavnom hodaju nekim ležernim putanjama na području općine Centar. Neke ljude otprije poznajem, a neke tek upoznajem preko ovih koje poznajem. Kako je to lijepo – kad se rukujemo i razmjenjujemo imena ne moramo vaditi dokumente jedno drugome, niti tome prisustvuje javni bilježnik ili neki uniformirani službenik iz općine Centar! Niti išta o našim mogućim poslovnim dogovorima uz kavu mora smjesta potpisati Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Samo se smiješimo i pozdravljamo, nešto kažemo.

 

A budućnost dokumenta?

Ja, žućkasta starica s malim crnim kišobranom nailazim iza ugla. Odjednom snažno udaram glavom u stup i zateturam. Kako ga nisam vidjela, baš kao ni ostali prolaznici? Da nije nevidljiv? Začudo, većina je prolaznika ostala ležati na blatnjavom nogostupu. Koračam oprezno dalje, vjetar brije, padaju sve oštrije kapi, režu mi kišobran. Razrezuju zatim i moj kaput od tvida, kožne rukavice. Iz malog mi prsta izbija krv. Maleni se komadi leda sa sjevera pretvaraju u mikro-čipove pod kožom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.