S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

POPRAVAK

 

Riječ popravak mi miriše na jezerce klora i na razrjeđivač. Osobito rano ujutro i kad se izgovori u nekoj prostoriji posve bijelih zidova s redom bijelih pločica. Riječ odzvoni radnim prostorom kao kad metalna kliješta padnu na keramičke pločice. Ili pak tupo kao noćno zatvaranje vrata ustanove za popravak mladih. Ako zažmiriš, možeš vidjeti da popravak ima veze i s otpetljavanjem zamršenih i presječenih plavih i crvenih žica vremena. Kako samo spretno dođu te duguljaste ruke popravljača i stave neku netom popravljenu stvar na njezino ispražnjeno mjesto! Ruke zapale, iščupaju, uklone ono pokvareno, suvišno. To zaboli na tren, najviše dva, i onda sve prođe.

Mnogo toga na svijetu je popravljiva tijela, imena, duše, strukture, čak i prošlosti. Ali mnogo toga i nije. Možeš li popraviti ono što je tvoj djed radio u davnom ratu? Ili kockarske sklonosti prapradjeda? Ponekad je iznimno teško popraviti izrečene riječi, izvaditi ih kao i slijepi metak iz slezene. Ljudi se na svijetu mogu dijeliti po vještini popravljanja.

Što ja znam popraviti? Znam popraviti loš bešamel umak, jednostavniju frizuru i naheren tekst priče ili pjesme. Ali ne znam popravljati tehničke aparate kao moja sestra ili slavinu koja curi kao moj ujak, otac, dečko. I popravljati raspoloženje, to volim, kada su dani sivi kao ovaj i kad se vozim bez dobre knjige u torbi tramvajem prema Ljubljanici. Kod velikoga raskrižja na jumbo plakatu za novi auto kosila su se pitanja:

 

Mogu li automobili biti sretni? Osjećati odanost, tugu, zavist ili mržnju?
Ekstazu pri akceleraciji?
Sve ovisi o vama! Novi f…

 

Stojeći na semaforu i još uvijek buljeći u reklamu za automobil koji osjeća, sjetila sam se starog kultnog filma Christine prema romanu Stephena Kinga o autu ubojici. A odmah nakon njega i starog Marininog auta, samo što on nije bio baš ubojica. On je bio tek poklon.

Za svoju diplomu profesorice biologije ja sam od roditelja dobila skromni bon za mobitel. Moja prijateljica Marina je za diplomu diplomirane ekonomistice dobila pravi auto, kao neku metalnu tortu s prednjim svjećicama. Ali dobro, i ja sam od njezina diplomskog poklona imala koristi, od tada smo se često besciljno vozikale svijetom u tom starom crvenom golfu. I ne samo besciljno, u to sam doba živjela daleko na rubu grada i Marina me znala odbaciti na moj prvi posao u centru. Kao onaj vizualni paralelizam s vlasnicima i psima, auto me pomalo podsjećao na nju, nekako hirovit i ozbiljno smiješan. I lako se vezivao za ljude. Jednom mi je rekla da nikada nije srela takav auto s onim faktorom x. Znala sam na što misli, ni ja nikada nisam vidjela takav rabljeni auto, kao da mu je lim pun začina i mirisa starih avantura, nekako ljudski živ. A opet preteško i crveno mrtav, nekog dubokog crvenila, kao rakijom razrijeđena krv. Ali dobro je vozio, zapravo prašio. U oštrim zavojima je bio jeguljasto gibak, a kad bi se uspinjao strminama bio je neprirodno lak, podsjećao je na vatrena Ilijina kola. Unatoč svoj toj lepršavosti, bio je olovno tvrd, škripav i ukočen kao svadljiva usidjelica. Ipak sve to ne bi bilo ni spomena vrijedno da se on nije neobično često kvario. Kvario se kao da se kvari iz inata, a vješto je izbjegavao popravke, odgađao, bježao. Automehaničari bi nakon pregleda rekli da je sve u redu… A nije bilo. Marina ga je iznervirano znala pitati zašto ne voli popravke, a on bi šutio i nastavio voziti uz tuberkulozne zvukove koji su strugali negdje odozdo. Marina bi onda glasno navila radio.

Imao je svoj ritam. Noću bi najčešće lutao gluhim ulicama s umornom ali zanesenom Marinom za volanom, kao da patrolira. Kao i mnoge noćne ptice, Marina ne bi mogla zaspati bez noćne vožnje i cigarete. Danju bi njezin autić privlačile daleke nepoznate šume i mračni prigradski labirinti, baš kao da je bježao od svjetla. I pritom bi se kao prase volio zablatiti do krova. Čudno, i kad bi ga vlasnica temeljito oprala, ostajao bi nekako vječito neugledan, prljav, izgreban. A ipak su se i najfiniji automobili okretali za njim na cesti, gubili smjer, glavu, snagu. Poznanici su je znali pitali s nečim svečanim u glasu:

– Marina, odakle ti ovaj auto? Ma odakle ti ovaj slatki, slatki auto? Znaš li tko je bio prijašnji vlasnik?

A onda je naposljetku saznala da su ga roditelji kupili od mladića u kolicima koji ga je bio kupio od obitelji nekog poginulog afganistanskog pustolova. Rekla je, nema veze, u tome ne vidim ništa važno. Tko zna koliko je on vlasnika promijenio …

Možda je zbog toga bilo nečeg kameleonskog u njemu, mijenjao bi izgled sezonski. Na ljetnom je suncu ostavljao potresan dojam sitnosti, kao da mu je karoserija od limenih planktona. Sitna bi vozačica u njemu izgledala kao nabujala Alica u premaloj kući. Zimi je bio golemo tijelo, nabujala crvena silueta na samozatajnoj bjelini. Metalni, kubistički spomenik otvorenom životu.

I imao je posebnu strast. Jako je volio voziti ljude, što više, to bolje, ali ne znam je li volio ljude. Osobito krhkije kao što sam ja, mlada profesorica koja voli šetnje i pjesme američkih pjesnikinja. Gledajući ga na parkingu, više je ostavljao dojam ovisnosti o primanju ljubavi, čak kupovanju, nego o davanju. Ipak, jednog se olujnog poslijepodneva na pješačkom prijelazu zaustavio tik kraj mene i spasio me od iznenadne ledene kiše. Bacila sam se mokra na suvozačko sjedalo i odmah osjetila strujeću toplinu na prsima koju nikada neću zaboraviti. Ali već je za deset minuta zasmrdio na stare cipele bivših vlasnika i benzin proliven prije tri godine, na što bi vozačica veselo napominjala da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Čudno, automobili jesu nekakvi konji, ali obično nemaju zube. Nemaju ni one tamne vlažne oči konja. Pa ipak sam osjećala da je ovaj golf volio kesiti te svoje tajne zube, samo ih nije kesio svakome. Znalo je biti opasnih situacija, jedva izbjegnutih sudara i mirisa paleža.

Nekako sam skupila nešto novca s raznih strana i odlučila sam kupiti svoj auto, i to neki bez kvarova, rana i prošlosti. Nov novcat. Ne sjedati više u Marinin crveni golf dok se temeljito ne popravi. Rekla sam joj to jednom u autu.

A onda me uskoro, jednog sunčanog utorka poslije napornog posla taj crveni golf udario na pješačkom prijelazu. Iz čista mira. Užasnuta Marina je plakala, rekla je da me valjda nije vidjela. Zapravo nije zgazio toliko mene koliko moju kratku sjenu. Limom me tek okrznuo o bedro, zaradila sam veliku modricu koja se uskoro zacrnila. Kako je to moguće, Marina je poslije rekla, pa nije on nikakva Christine. Nije, nije, složila sam se, tek neobičan poklon. Nije više sjedala u njega, oprala ga je i uskoro ga prodala za sitne novce na Jakuševcu.

Gledale smo ga šutke i dugo. Na onom je prašnom ciganskom suncu, među stotinama takvih, izgledao bespomoćno, pobijeđeno. Činilo mi se da on nas gleda tužnim očima umirućeg konja. Sunce je sve jače tuklo, požurile smo prema taksijima, pa nismo ni vidjele da je kupac, čovječuljak s niskom umjetnih zubiju napisao velikim slovima na haubu golfa – NEPOPRAVLJIV.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.