S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

MIRIS NA ZIDU

 

Mirisi su, naravno, silno živa bića. Niču i dišu u onom najdubljem sloju svih bića i stvari. Poput kukaca, mirisa ima na tisuće vrsta, a svaki od njih se različito razmnožava, kreće, miješa, sudara i voli. Kao i sva ostala stvorenja imaju svoj većinom kratak životni vijek i svoju prvu i drugu smrt. Ta druga, vječna smrt je opasnija i zove se zaborav. Odvojenje kao vrhunac okrutnosti. Kad bi se barem neki lijepi mirisi prošlosti mogli spasiti od propasti, recimo snimiti video kamerom ili fotoaparatom, umetnuti kao crnobijeli pravokutnik u obiteljski album ravnopravno uz ljudska lica! Ostati tako zauvijek zaštićeni u rezervatu sjećanja za neke daleke unuke i praunuke u kućištu blještavog trenutka. Onda bi nam oni najdraži među njima sjali uokvireni u velikom formatu na zidu u dnevnom boravku. Svi ostali bi bili puštani među sadašnje mirise tek s vremena na vrijeme u pažljivom listanju, oslobađani u strani zrak samo kad je najpogodnije vrijeme za to, kada dođu dragi gosti ili u samotnim kišnim nedjeljama. Ako zbog ničeg drugog, ono bar da se ponekad njima liječe i naslađuju smogom začađene nosnice u velikom gradu čija je osnovna tvar lišena velikih mirisa. Osim vremenske dimenzije, mirisi bi tada povratili svoju dubinu, visinu, širinu, toplinu. Ta je vrsta topline gusta kao džem od šljiva. I uopće, zapuh lijepog mirisa je kao kad te nenadano čvrsto umota u sebe mek i topao vjetar.

 

Kao i većina odraslih, iz djetinjstva se dobro sjećam nekih pejzaža od kojih se pada u zanos, jakih boja i oblika. Sjećam se i sitnih oralnih ekscentričnosti, kao prejedanja zelenim šljivama, gutanja pokojeg mrava i okusa bljutavih kolača od mokroga pijeska. Ali najživlje se sjećam jakih, čak i neugodnih mirisa života sa sela na obali Save. To su često bili bezobrazni i neuvijeni mirisi, nevidljivi magleni pramičci bez stida i zadrške, puni teškog zanosa seoske materije nad samom sobom. Činilo se da su čak i izgažene sjene pokućstva, otiscima načetih ormara i visokih kreveta pod perinama bujno mirisale na lišće oraha i zaostale fleke kravlje balege na djedovim gumenim čizmama. I ništa te mirise nije moglo procijediti, utišati, ni najoštriji nizinski vjetar koji brije i udara u zamućena okna i vrata. U kuhinji miris mlijeka, vatre, suhih cjepanica i dima, svježe kokošje juhe, starog mlina za kavu. Odatle je bijeli mačak na bakinom krevetu iza ušiljenih brkova najčešće drijemao nadrogiran zrakom.

 

U zenitu ljeta sve bi zamirisalo do neizdrživosti. U takvu zasićenom eteru velika soba je puna isparina da tuste muhe padaju pijane na mokre plastične stolnjake. Rano je poslijepodne, raskoljene lubenice se guše, tope same u sebi, u bistrom ružičastom soku. Oko opušcima izbušenog stolnjaka sjedi osam jedva nalakćenih tijela. Teški mirisi ručka su već minuli, zajedno s mljackanjem i tihim podrigivanjem, sad samo stolice lagano škripuću i zidni sat kucka. Dok zacakljene oči pogledavaju u raskoljenu lubenicu, u kremaste kolače na stolu, u šalice pune crne kave – počinje priča se o novom veterinaru u selu. Iz malene staklenke na rubu stolnjaka brzo nestaju šećerne kockice i zvecka metalna žličica. Kao da je kakav lijek protiv omare, svi su žedni kave, oblizuju zacrnjene jezike, pijuckaju. A voda zagrabljena iz crnog bunara u dvorištu u limenim šalicama miriše na nešto slatko iz dubina crne zemlje. Na neku uzvišenu studen i na zarezanu srčiku života, baš kao da je u bunaru rastopljena tajna podsvijest cijelog našeg obiteljskog stabla. Žene se po sobi motaju zavrnutih rukava, gosti sve življe razgovaraju, neke im riječi zuje, neke se odbijaju o zidove, zvone. A onda od mene nešto starija rodica Ružica svečano ustaje, možda stotinu puta ustane, tko zna koliko takvih ponavljajućih ljetnih poslijepodneva odmiče stolicu i počinje čitati naglas to gotovo isto pismo svoga oca iz Njemačke. Tu i tamo pogriješi, pa iznova slovka riječi. I zaprljana omotnica i pismo mirišu na daleke strane telefonske govornice i masne, zapljuvane slušalice, na kemijsku olovku iz unutrašnjeg džepa jakne koja miriše na kavanski dim. Tko zna kakve je vitke lutkice plave kose i slatkiše zamišljala kako joj upadaju u školsku torbu dok je čitala pismo napisano kvrgavim slovima. Tko zna, možda ga čita i dan danas kad je odavna udata žena sa troje djece u kući s golemim voćnjakom. Čini se da je pismo bilo šturo, nadrljano na brzinu i da je govorilo o odgodi dolaska kući za blagdan Gospe. Razočarana, rodica nakon pozdrava čus napokon sjeda i briše nos rukom. Glavno da nije došao telegram, u to su se doba svi pribojavali zloslutnosti telegrama u poštarevoj ruci. Na plastičnom zidnom satu vrijeme se opet topi, izvija, nečujno kaplje na drveni pod kao pečena rakija. Okupljena djeca iz susjedstva gacaju po njemu, raznose ga tabanima uokolo, izvikuju hipnotične brojalice i pjesmice. Na zvuk motora istrčavaju u prostrano dvorište, sitne kokoši zaskakuću poput njih, pas laje i tako će lajati cijeli život. Vani posvud tijek vremena miriše na prašinu seoske ceste i ona preplodna stabla nevinosti, na murve, na jabuke i prevrnuto sijeno. U štali s kravama vremena koje teče ima samo u sitnim tragovima oko starih drvenih vrata. Unutra je sve stalo ili samo kruži u smjeru kravljih rogova. Već nakon nekoliko sati vrzmanja oko velike štale i ambara s kukuruzom osjetiš se poput klupka preosjetljivih žlijezda, ti si seosko psetance vlažne njuške, osjetilo njuha rasteže se za nekoliko registara. Žarke nijanse mirisa su opći jezik svega živog, i ti se gramatici tog pijevnog stranog jezika podlažeš i raduješ. (On je toliko jak da negdje duboko u sebi znaš da će morati izgorjeti i ugasiti se.)

 

Dani prolaze, baki i djedu svako malo u goste zalaze starice u crnini, njihove crne marame što im uokviruju lice mirišu na nečiju preranu smrt i prolivenu šljivovicu. Baka bi njihovo mrmljanje uživljeno slušala, a djed bi brzo gubio zanimanje pa bi im okrenuo svoja velika zdepasta leđa na staroj hrastovoj stolici ispred prozora u kuhinji. Pojačao bi radio. Naš je djed Stjepan izgledao kao da je već od rođenja bio samo čudni, maštoviti djed i ništa drugo. Životna uloga djeda mu je savršeno lijegala uz visoko čelo, kao i seljački šešir koji je mirisao na prašinu s polja kukuruza i opori muški znoj. Ljeti kao da se sav svijet sa svojim, pa i najlakšim i najtanjim stvarima znojio. Kad visoko nad ravnicom sunce najviše uprži u tjeme, mi se djeca ulijepljene kose i pregrijane utrobe odlazimo brčkati u zamućeni savski kanal. Voda iz savske pritoke isparava miris na gipke bjelouške i žućkasto blato. Osim osvježenja, to je kupanje ispit zrelosti, kao vojna vježba i nikome se ne gadi, bacamo se s mostića na noge i na glavu kao bezazlene bombice.

Naravno da je zima mirisala drukčije od ljeta. U ljetnim mirisima nije bilo geometrije ni dostojanstva, a zima je rasipnički izbacivala s tla, s neba, s grana kristalno čiste i budne mirise. Savršeno izbrušene mirise koji zarezuju posred duše, ranjavaju usnice i nos. Bez muke odvajaju dušu od duha, moždinu od kosti. Uz takve mirise idu fijuci tankog biča i prhki trag zvijezda padalica, fina matematika Bachove glazbe. Takvi mirisi nalikuju na jednu jedinu smrznutu grudu tamnosmeđe zemlje u blijedoj šaci, poput najudaljenijeg planeta. I na bistar akvarel za najveći zid u dnevnom boravku plavičasto i tvrdo zaleđenog potoka pod granama ukočenih vrba s mirisom nebeske studeni. Ugasiš televizor, otpiješ malen gutljaj crnoga čaja s mlijekom i pogledaš u sliku, a iz nje te zapuhne miris najčišće nebeske studeni i tamjana…

 

A budući da se mirisi ne mogu snimiti, ne mogu naslikati, zid u našoj dnevnoj sobi je ostao u svom najdubljem sloju prazan.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.