S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

NOSILA

 

Mojom ulicom prolaze živa nosila od krvi i mesa. Ništa posebno, kao i svim drugim ulicama svijeta. Mjestimice uleknuta, vuku se ili pak lagano ljuljaju pri transportu. Neke gura cestom progutan novac, neke navika, neke strast i nada, neke tuga. Već od jutra nose bića i stvari koje bez njih ne mogu stići do odredišta. Ili bar odrasla nosila tako misle. Između ostalih trica, ta su nosila po cio zemaljski dan natovarena slutnjama, torbama, računima, lancima ili za ovratnik pričvršćenim pozdravima. Ima različitih tipova. Neki nose svoje važne smeđe torbe kao školski imenik, a neki kao rođendanske torte, pune šarenih drangulija za druge. Oni koji na nogama nose dvije posve iste cipele u petama nose ciljeve, u ciljevima uloške, ličinke novih ciljeva. Oni koji u rukama vječito nose mobitele, u mobitelima nose glasove, a u glasovima sve nepročitano između redaka. Samo ono nepročitano ponesu u srcu, ništa ne kažu i katkad dođe do alkoholnog vrenja. A ponekad sve izbije na lice kao naduti leš na površinu vode. Poznato je da lice nosi krošnju srca, zrcali je. Odatle neki lice skrivaju ispod šešira i naočala, a neki otvoreno pokazuju svijetu previše čokolade i kruha, usrane pelene, očevu poderanu sliku, posmrtne maske, ministrovo salo, nejasnu tjelesnu čežnju, pištolje, svoje mein kampfove ili paketiće heroina.

Uvijek je bilo tako s nosilima. I moji su preci u narodnim nošnjama nešto čudno i tajno uz mutnu Savu nosili sa sobom, odnosili, unosili, iznosili, raznosili, nanosili, prenosili, uznosili, i sve se to miješalo u velikom, složenom kovitlacu svijeta. A onda je moja majka devet mjeseci nosila mene u svom skrivenom lončiću.

Priznajem, najlakše na svijetu je primijetiti da čovjek uvijek nešto nosi. Nema sekunde da nije tako. Pa i kad spavaš nosiš pidžamu. Nameće se trpna definicija da su ljudi bića koja nose. Prototip svakih drugih višenamjenskih nosila. Nije to loše, možda prije izazovno, zagonetno. Jedino je tužno da nosila tvrdoglavo nose svijetom često prevelike a bezvrijedne terete. Kao vreće pune olovnih laži. Ali ima i onih koji nose nešto skupocjeno, poput bisera, samo što su prethodno prodali najdražu njivu.

Neka visoka nosila nose požutjele tajne, kao mrlje od urina na plahti, otežale uspomene. Onda po njima brže-bolje naslažu druge ljude. Ubrzo svi skupa padnu iz autobusa i sve se prospe kao krumpiri. Neka pak dežurna nosila, gdje god pođu popiti kavu i pročitati novine, nose pet kilograma pogrešnih poruka i svima ih dijele kao opomene. Nose kobasicu krivnje u utrobi. Komad špeka mržnje i osvete. U ušima i ustima mašinicu psovke.

Neka draga nosila pak ne znaju što nose, ali marljivo nose kao mravi. I ne znajući, u podzemnoj u Berlinu časna sestra raznosi golubovima mrve presuhog neba. Usamljene žene na vrućim plažama nose nevidljive bunde, drhte od studeni. Nevidljiva bunda nosi pljuvačku bivšega muškarca. Bivši muškarac nosi njezine zaostale nadimke.

Postoje ljudi koji tako jako nose miris bolnice, da im neka nosila u bolnice donose žareće naranče i male plave knjige kao zlatne kutije prve pomoći. A onda iza prozora počne padati miomirisna kiša po smetlištima …

Ponekad, kad se umorim od kopanja gradskih kanala, naiđem iznenada na ugodna nosila, puna perja i spužve. I onda legnem na njih da me ona prenesu gdje god žele. U perju i spužvi se nježno bijeli njihov mir i boji mi kosu. U miru je rastopljeno bezuvjetno prihvaćanje i izdržljivost. Izdržljivost za labirinte i kanale.

Kada smo previše zamišljeni u žurbi gotovo zdrobimo rasklimana, slabija nosila puna prastarih, izmiješanih kostiju iz prošlosti svoje obitelji. Ta nosila škriputaju od boli i naslanjaju se na druge. U kostima su im zalijepljene vučje tajne koje se mogu oprati samo unikatnom krvlju janjeta. Prebrojimo sitniš, iscijedimo utjehu kao limun i ubrzo nestajemo iz njihove blizine koliko nas noge nose u letećim cipelama. Možda osjećamo da to naša krv bježi od njih jer nije dorasla.

I inače, išli oni u Bombay ili u općinu po papire, ljudi neprestano nose mnogo nježne krvi u tijelu. Ponekad je daju nekome. Ponekad je bacaju i mrze. Ponekad im se slijeva niz noge. S mrežom krvi u tijelu su se rodili, i o tajni krvi u njima niša ne znaju, niti na krv misle. A u krvi nose mnoge saveze i zrnca nataloženih riječi. Između ostalog, mrtve riječi unose otrov u lijepu krv, a žive unose elastin i radost. Žive riječi su te koje neka neznatna nosila odnose da rastu do nakraj svijeta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.