S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

O SIJEČNJU

 

o nemilosrđu siječnja

Svake godine isti turobni početak. Mjesec nemilosrđa, siječanj. Od kako je britanski psiholog, stanoviti Cliff Arnall, pomoću bizarne matematičke formule izračunao opći dan bijede, u većem se dijelu svijeta treći ponedjeljak siječnja obilježava kao najdepresivniji dan u godini. Zanima me kako se to obilježava? Bljutavim i nezačinjenim grahom bez kobasice u javnoj kuhinji? I kartom svijeta okrenutom prema zidu? Neki siječanj zovu mjesecom razočaranja, neki ravnodušnosti. Na prvi prvoga skočiš s ukrašene stolice, odcupkaš do prvog prozora i čekaš da se pred tobom otvore prvi vidici. Uzalud, to su samo neplaćeni prekovremeni sati čekanja, jer se ne otvaraju nikakvi neizvjesni i čudnovati horizonti, nego siva vremenska pustinja naborana dugim nizovima najkraćih dana i predugih noći.

 

o škrtosti siječnja

Sitni koraci nekamo predaleko kroz bljuzgave prolaze i snježne prtine. Privid kretanja kao na kružnoj traci jer se ništa stvarno ne događa, baš kao u hermetički zatvorenoj staklenci. Siječanj je stisnut i škrt, štedi na organskim bojama i nepredvidljivim kretnjama, u njemu nema mjesta za ludu okretnost. Možda je svega nekoliko izuma u povijesti čovječanstva pronađeno u siječnju. Koliko je mladih ljudi u siječnju otkrilo čime se žele baviti u životu? Samo onoliko koliko je najuspješnijih skijaša. Koliko je sretnih siječanjskih nevjesti? Onoliko koliko je i rođene djece u onim mjesecima nakon rujna. Siječanj štedi na svemu, sve pokriva i sve tanji, guli. Oči gladne oblika sve se više gube po pustopoljinama, noge nad začaranim, zaprljanim šljunkom i beznačajnim grumenčićima. Bjeloočnice zabundanih ljudi, kao i srce namještaja, knjiga i stvari postaju čađave i polako crne od dnevne tame. Takve oči svijet počinju vidjeti posve ravnim, plohom bez uzvišica, balkona, stepenica, nagiba i zavoja.

 

o zvukovima u siječnju

Siječanj je mjesec u kojem se ne glasaju čak ni one krajnje crne ili krajnje bijele životinje. U siječnju se može čuti iz šuma Turopoljskog luga strašna sova jastrebača čije glasanje podsjeća na udaljeni lavež pasa. Mravi ukočeni spavaju u dubinama svojih mravinjaka. Vani se po parkovima u pozadini razgovora čuje samo škripa grana i starih kostiju. A stotine se lijepih zvukova skrije u sebe, uvije kao prestrašeni kukci. U siječnju nekim prigušivačem dio svijeta umorno zašuti, utone u tišinu ma koliko god mi pojačavali najdražu muziku, pjevali u kadi i jurili na skupe koncerte. Tišina probija zvučni zid. Ali to nije tišina kakvu proizvodi kotrljanje suza niz obraze, zaleđena rijeka pod vrbama ili nakratko isključen mobitel u džepu. To je tupasta tišina koja poznaje samo lijevu stranu mozga i samo jednu zemaljsku povijest, tanku i nepostojanu kao led na potoku.

 

o kvarenju u siječnju

Iskustvo je pokazalo da se u siječnju posebno često kvare kućanski aparati, zubi, glas, bioritam, lopate za snijeg, radne navike, osobni rječnik, tjelesni mirisi, žive boje u prirodi. Kvare se bankomati, obično kasne plaće, honorari, naknade, a računi i opomene se gomilaju na ormariću kraj telefona. U nekih se potom kvare vjera, nada i ljubav. Ali najviše se kvare ljudski odnosi. U koži se gomilaju sitni harpuni, polutrajne tetovaže od pogrešnih riječi, optužbi, laži, izgovorenih strahovanja. Siječanj je raj za davitelje svih vrsta i podloga za fatalne obiteljske nesporazume.

 

o postanku siječnja

Te večeri kad su Adam i Eva izgnani iz raja počeo je siječanj, bili su to snažni zapusi s puno mokrog snijega. Povijest je vjerojatno počela drugog dana siječnja. Ili možda čak tog strašnog trećeg ponedjeljka u siječnju. Kad je to shvatio, netko zmijolik s krvlju punom svemirske studeni naoštrio je zube. Bilo je to dok su još sva ljudska bića bila tek male plemenite kuglice u Adamovu bedru. Kao i svakoga dana, Adam je s Evom šetao proljetnim vrtom zveckajući zrncima najljepšega srebra zbijenima u šupljinama njegovih kostiju. A onda je njihova suvišna, dokona glad presudila. Taj zmijoliki stvor sa zubima oštrim kao turske sablje zagrizao je u Adama točno kad je i on zagrizao u čudnu voćku i od crnoga voćnog soka nastajalo je Mrtvo more. Čak je i u najljepše ljudske zametke u njegovu bedru ušla otrovna sol koja izaziva stalnu žeđ. Sol mutna, neobrađena. U ispražnjenu krv se ulila jalova zima, smrt, dosada i jeftinoća, pod kožom tanak premaz korozije. U oči je granula odbačenost od prvog oca s krivnjom koja neprestano stvara glupave želje, na primjer da se ratuje za svakojaka bića i stvari, da se uzaludno prijeti, psuje i prosi, da se buše gume, grizu nokti, plaše djeca, žvače duhan. Da se natječe u gutanju hot-dogova, mahnito bacaju petarde na novogodišnju noć, da se čitaju žute novine, (žuće i od smole u neopranim ušima), da prenosimo jedni drugima tko je s kime spavao u svim padežima. Ispred naših zrcala za vratom nam sjedi debela želja da u tuđim očima izgledamo kao netko veći, vidljiviji, kao neko slavno štavljeno lice s dijamantnim madežom iznad predebelo iscrtane usne.

Kad smo ravnodušni poput siječnja, vjerujem da iz svemira izgledamo kao onaj drugi do nas od krvi i mesa, kao nezamjetljiva baka s vrećicom koja sliči oglodanoj ribljoj kosti i čija glava ima zadah na kontejnere s bocama, zaprljane i zelene poput njezine kože. Zatvaramo oči, prolazimo žurno kući, možda čak preko prostranog Trga siječanjskih žrtava. Kod kuće možemo čak uzeti kalkulator i pokušati izračunati koliko je zvjezdane materije utrošeno da bi nastale ljudske oči!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.