S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

BAUŠTELE

 

Roditelji su se konačno povukli. Iza njihovih usta ostala je izbušena rupa tišine na stubištu. Nevelika, crna i guta tek mušice i svjetlost lampe s ceste. U kući su pogašena svjetla i više se ništa ne čuje, ni kapanje vode iz slavine. Valjda su već popili tablete za tlak i legli. Točno ih mogu zamisliti kako se pod zaštitom debelog mraka svoje spavaće sobe žale jedno drugome na moj beskorisni život, cokću jezicima. Besposlena, besposlena! U mraku se njihovi ružičasti jezici napuhuju kao noćne žabe. Skaču jedna drugoj u usta i natrag. Kada se umore od gorčine, jedno drugome okrenu leđa u istim pamučnim bijelim pidžamama na plave cvjetiće i odmah zaspu. Sa starim poplunom preko glave otac tiho zahrče, a majka u snu širom razjapi napuštena usta i sitni joj sivi pauci ulaze u jamu.

Peče me savjest. I što bih ja sad trebala, spustiti im se dolje u sobu na uspavanku ispričavanja? Pa bila sam danas na burzi. Umjesto posla dobila dvije potvrde i tri pečata. I što ja tu mogu? Spava mi se, osjećam tešku zategnutost lica. Kao da su mi usta jako prljava. Zar nije od svih prljavština na svijetu najteža ona od mrtvih riječi? Napravila sam ustupak, njihove su psovke na stubištu pale zadnje. Lako za mene, ali što će biti s njima? Rane teže zarastaju u tim godinama. Moje su izopačene imenice eksplodirale jače od ručne bombe i u pljusku popadale po njihovim roditeljskim glavama. Znam, s njihove se strane svemira nije ništa dogodilo, oni više ne registriraju rane. Otvrdnuli su kao pečeni opanak, zagorjeli.

Evo, ugasila sam svjetlo, ali ne mogu ugasiti njihova osuđujuća lica. Ah, ti moji jadni pomoćni stvaratelji! Kad bi se makar na minutu otkravili, rastegnuli, raznježili. Prestali biti tek maleni dvopreg, dinaridski duet kromosoma XX i XY. Kako je Ivan jučer rekao, mogao bi se privjesak za ključeve napraviti od njih! Tako sami! Nema veze što smo tri godine mlađi Ivan i ja zaista fizički pod njihovim krovom, ti su čovječuljci Ivo i Kata Kardum ostali sami na svijetu sa svojim ostarjelim spolovilima. Udovima i limfom, ostarjelim mišićima. Isto kao i Ivan i ja, Barbarica, stvoreni i rođeni jednostavnim tehnološkim postupkom spolnosti, ali odgajani za kratak život na planetu Zemlja s zmijskim redovima pred šalterima.

Ma kako danas obično izgledali, ostaje istina da su se neobično upoznali. Posrijedi je ona staromodna sudbina, ni nalik današnjim upoznavanjima preko partija ili interneta. Nigdje nikoga na cesti, usamljeni susret na pragu mesnice „Kod Mate“, par plavih muških očiju udari u par crnih ženskih, elektricitet se prazni kroz prašni zrak, stvara vrtloge u glavnoj ulici nekog gradića vječne pripeke. A ljubav na prvi pogled stvara male crne oblake nad roditeljskim kućama. Unatoč uobičajenom rodbinskom protivljenju, ubrzo slijedi skromno vjenčanje s janjetinom i hrabri bijeg iz provincije s jednim jedinim koferom i dvije izgrebane žlice. Sasvim sami na cesti, a opet praćeni ružičastim oblakom bezbroj istih siromašnih parova.

Od te su nedjelje kao stranci marljivo radili po gradovima desetoprstnim alatom, noću se ljubili divlje, jutrom se tukli, najesen rađali, sezonski kulučili u Njemačkoj, pili i plakali na kolodvorima, krpali čarape i dane, lijepili pločice, čekali papire, zidali u vis i još u vis, brojali šarene novčiće, uzidali ih do zadnjega, umorili se. Naborali jedno drugom tijela. Sad su i službeno izgužvana, umirovljena bića koja se u gradskim knjigama vode kao umirovljeni vozač kamiona i umirovljena spremačica. Sad po zakonu mogu stalno slatko zijevati kao da pjevaju gluhu operu svome resornome ministarstvu. Sve je završeno, jedino što još traže u životu su zametnute papuče i zamašćeni daljinski ispod kauča. Čvrsto pritegnuta bića srastaju u sivkastožuti, ljudski Pušmipuli. Kakav je to prizor vidjeti one koji su oduvijek radili kao crvi kako odjednom više ništa korisnog ne rade! U neprestano podgrijavanim papučama vuku se kao niski oblaci sobama svoje uske dvokatne kuće u zagrebačkom predgrađu. Bezopasno mljackaju kruh po sobama, razmiču jeftine bijele zastore i kao nadzorne kamere prate prolaznike, susjede, poštare. Navečer kartaju sedmicu bez natjecanja jer oni su dvije iste karte, dva špila nesvjesna svoje sijamske dvoglavosti i sitne, svakidašnje monstruoznosti. Starim su prijateljima postali neupadljivi i neupotrebljivi kao par tankih stupova staračkog muzeja za osamljene.

Ponekad me plaši ta nepobjediva matematika i tajanstvena roditeljska dvojednost: kad kreneš brojati, roditelja je uvijek točno dvoje. Jedan Ivo plus jedna Kata jednako dva Nezadovoljstva svojom djecom. U deset godina kao spojenih dvoje umnožili su razdvojenih troje. Čupavu, depresivnu i obrazovanu djecu koja po osam godina studiraju književnost i filozofiju. Povijest umjetnosti. Indologiju i turkologiju. Slušaju Mahlera i Cohena, otimaju im se iz ruku, dangube, plaze im ispirsane jezike iza leđa jednostavno zato što su roditeljska gnjavež, malograđani. Staro komunističko željezo.

A oni zapravo ni danas nisu prestali biti bosi i musavi vršnjaci koji po uhodanom zakonu dovoljnoga razloga tada nisu nailazili jedno na drugo. Bila su to tek dva kamenčića jake generacije ‘54 iz splitskog zaleđa, lica sa skorenim siromaštvom oko usana i nezaraslim krastama na laktovima i koljenima. Znam, da su se tada poznavali, dvoje bi slinavaca nakon ljetnoga pljuska u pijesku vikali i budili pse i guštere po zidovima:

– Kate, ajmo napraviti dvore od blata!

– Neću, Ive. Ajde ti pravi dvore, a ja ću ispeć kolače.

Od tada u vječno ponavljajućem danu samo marljivo građenje kula i miješanje tijesta. Kupovanje građe, skupljanje stvari. Žica, boca, bušilica, čekić. Cement i znoj. Potpornji, cigle, gusti slojevi, glazure. Slina, krv i majčino mlijeko. Građenje priče za rodbinu. Građenje velegradske biografije djece, njihove sreće koju možeš staviti negdje na vidljivo mjesto. Same skele, bauštele. A onda su se jednog dana bauštele zatvorile i oni su posjedali pred mali televizor, kao da ih je zatvorila moja već zaboravljena želja. A ja sam ih gledala iz neugodne blizine, stojeći u starim papučama i bez obećavanog kofera u ruci. Tko zna koliko dugo sam tako stajala, možda godinama.

Kao da sam zauvijek zaboravila da je ona osjetljiva srednjoškolka Barbara jednog petka prije mnogo godina u svojoj domaćoj zadaći iz etike s naslovom Obitelj napisala nemirnim rukopisom, i ostavila otvorenu bilježnicu na stolu u dnevnom boravku:

 

Moji dvostruki roditelji su oduvijek u nekakvu graditeljskom razvoju. Mutiraju cijelim tijelom, a posebno grlom već trideset, četrdeset godina. Imaju dvokatna uska grla, na glavi im strmi krov, u srcu nose libelu i tekstilni metar. Čini mi se da imaju zidarski pribor za život. I njihov je set tanjura, žlica i vilica postao zidarski. Slažu u grlu neožbukane riječi. Kad se vratim iz škole, govore grubo o mojoj odjeći. Pritom zaboravljaju da umjesto mene oblače kuću. Kažu, čekaj, još malo, da se završi kuća. Možda će jednog dana zadobiti svoje izgrađene, završene glasove, ali ja to ne želim čekati ovdje, u njihovom dosadnom tornju, u toj kućerdi, u njihovom zidarskom projektu. Ne želim ostati više ni dana ovako zazidana, začepljena u tavanskoj sobi kao kakva prigradska, histerična Hildegarda von Bingen! Znam da kad ću ja imati djecu neću biti kao …

Ostatak papira je poderan.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.