S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

SRCE NA PLOČNIKU

 

Čini mi se da ga smjesta moram dotaći. Negdje na svijetu ima to srce koje nije veće od dječjeg zuba, ali je toplo kao najtoplija peć. Želim dobro ispeći prste na tom srcu, da mogu bolje pisati pjesme. Kamo da pođem? Htjela bi se već mjesecima skloniti na neko toplo, vrelo mjesto na svijetu. Otputovati daleko od dobro zakovane sjene. Ne, pobjeći na Brač, Karibe ili na otoke kraljice Charlotte sada nikako ne mogu. Kao i mnogi drugi, nosim okovan građanski remen od sedam bučnih limenih satova. Ali pomisao na ljetno sunce, makar veličine zrna kukuruza na dlanu, jako veseli. Kalendarski je otkucao kraj svibnja ali kamo god da pođem, hladno mi je kao u svakoj sudnici. Stalno drhturim negdje tanko pod kožom gdje je sve metalnozeleno ispod nule. Ovoga svibnja 2010. pada čudna kiša na naš grad kao da s neba padaju bezbrojne škarice za nokte. Kao i uvijek gradom hodaš za sitnim obavezama i boriš se šutke protiv sitne smrti.

Kod kuće se ne skidam, u zimskom kaputu sjedim, stojim, jedem, spavam, pišem i pitam neke nemoćne vatrogasce gdje je ove godine sunce? Tko je odgovoran? Rascvalo drveće je prešiljasto bez sunca i klupe su stalno mokre. Trule u samoći. Znamo da sunce oduvijek radi protiv ideje pogrešno zelenog u zelenim šljivama, sunce sve pretvara u zrelo crveno, crveno kao dovršenje, sunce voli toplu boju krvi. Gusta krv kupine, višnje, trešnje, maline. I to sunce nekako fizički sliči Bogu. Fizički sliči pravoj ljubavi. A Bog kaže da je u krvi živih bića duša, dakle srce pumpa u meso dušu! U ritmu tanga zavezuje i razvezuje svakojake želje i ljubav. A sve jako na svijetu je crveno, nikako ovako sleđeno sivo. Moje je srce sad u ledenoj staklenci.

Jučer su mi se u tramvaju od te pomisli oči izdajnički zamaglile, ali kišobran je u posljednji tren metalnim vrškom te crne munje misli stjerao duboko u zemlju. Na stolici preko puta mene sjedio je muškarac u lakiranim smeđim cipelama i lakiranim smeđim očima. Promatrao je moje vlažne oči i lice kao mozaičku televizijsku emisiju. Nije trepnuo, je li disao, snimao? Izašla sam napolje malo razderanog lica. Nema veze, drag prijatelj mi ga je kod kuće odmah zašio.

Nedavno smo žarko molili, više nas, ali je pregorjela neka žarulja gore visoko i duša grada je ovih dana tamna. Tamna toliko da se mnogi međusobno ne možemo vidjeti i uspraviti. Počeli smo čak i pljeskati na pogrešnim mjestima, kao i ona neznatiželjna većina u tamnim dvoranama s teškim zastorima. Bože, hladno, hladno mi je do kosti, kao da je odjednom prekasno za spas tijela. I nitko se na to ne obazire! Valjda anđeli vide da se pod mojom kožom taloži mokar snijeg i da neprestano gacam u promočenim cipelama. I da mi je u srcu nezapaljeno granje žarkih ideja. Želim se i moram negdje pametno skloniti i zapaliti visoku vatru od sto srca do neba, možda baš iza ovog sitnog muškarca koji pothodnikom nosi buket crvenih ruža jureći na sastanak s crvenim usnicama nateklim od njezina srca. Možda se ona zove Maja? Njegovo je srce kao voćna rođendanska torta samo za nju, Maju.

I ovoga svibnja na svim glavnim gradskim ulicama udovi gradskih ljudi se gibaju. Obavljaju, potpisuju i točno uplaćuju. I nebo se službeno giba. Ali puni ogrebotina visoki se prozori u ulicama zatvaraju i sve izgleda kao da su srca ljudi paralizirana, nepomična. Pa dokle tako?

Silno je hladno usred službenog proljeća u kojem moram ujutro piti vrući kakao dok mi ispod jezika zaostaju transsibirske muhe. Gutam svašta bezvrijedno slatko, jer se ne mogu sjetiti kojeg su okusa pečene crvene jabuke sa šećerom, koliko su ono pečene jabuke sočne i tople. Maštam o zlatnom šerbetu sunca među prstima…

Onda nad papirom mislim na urođenu studen zrcala i svijeta. Zašto ne bih rekla pjesnički na šalteru službenici:

„Kuckanjem prstiju po zrcalu ne možeš istjerati njegovu urođenu studen. Kao ni iz svijeta. Svijet se bavi svojim zanatom, u velikoj hladnjači kuje visoke krune straha. Vrišti marseljezu u falsetu, psssst! glas mu je sirenski siktav.“

 

Ipak, znam da će uskoro postati opet toplo u gradu, klupe će se osušiti. Samo treba žarče moliti s cvijetkom u kosi. Inače, uvijek kad lijepo zatopli i zažuti bude ovako:

Šećem gradom u sandalama i nailazim posvuda na makete srca. Neznatne i smiješne, neugledne. Čak mi ih i noćna svjetla uličnih lampi stavljaju pod svoje povećalo. Budu to omanje crne mrlje benzina ili ulja oblikovane u srce. Ili bijela izmučena žvaka na asfaltu oblikovana u srce, komadić cigaretnog papira svijen u srce. Od jutra u gradu zasniježi svakojakim srculjcima. Pljušte ljudima po sunčanim naočalama, po obrazima i padaju na pločnike, bilo da ih vidimo, bilo da ne vidimo. Idem na poštu, topli vjetar mi udara ta mala srca u lice, i ja se ne branim dlanom. Moje srce oživljava. Šapnem Bogu: Bog me voli. On mi šapne: Dorta me voli. Nasmiješim se i moje usne budu svilena marama koju sam napokon dobro namjestila.

 

Naravno, kad zatopli opet putujem u daleke krajeve i srce mi se uzlupa. Putujem kad oko bokova više nema remena s limenim gradskim satovima. Ostalo je samo sunce koje crta vodenasto tijelo sjene na tlu. Na zapečenom željezničkom kolodvoru kratko stojim ispred svoje sjene kao ispred nakošenih vrata. Moja sjena ne odražava ni što sam danas obukla, ni što sam rekla maloprije. Pod ljetnom haljinom srce mi ushićeno kuca. Srce lupa na ta vrata. A sjena se otvara modro prazna i izduljena, baš kao taj daleki put ispred mene.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.