S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

PAPIR

 

Na radnom stolu list velikoga bijeloga papira i koža dlana. Meka ruka na praznom trgu papira. Ruka šeće, piše: osim monitora, papiri i ruke prekrivaju veću polovicu svijeta. Od ruke se ne može napraviti papir, ali se od papira može napraviti nekakva ruka. Je li važniji na svijetu papir ili ruka?

U svim zatvorenim prostorima važniji su ravnodušni, veliki papiri grube bjeline. Ali prinesi ogledalce papiru, neće se zamagliti jer papiri ne dišu svojom površinom kao ruke. Papir je suh i hladan. Neslan. Nešto je neslano bolno u kontrastu praznog pravokutnika papira i žive kože. Promotri u nekom uredu stup naslaganih bijelih papira kraj jedne žućkaste ženske ruke s prstenom. Iz te se ruke pari vlaga i potajne želje, iz papira ne izlazi ništa.

Iz papira izlazi papir. Nezaustavljivo se svijetom uzdižu kilometri papira prema nebu, na stolovima, na smetlištima, po podovima, u tvornicama, u knjižarama i zaklanjaju naše ruke. Kako je opasno sve to petljanje s ravnim, bijelim papirom! Isklizne li papir i padne s visoke police može ubiti čovjeka u bijeloj košulji. Raniti ga. Oštar papir može prerezati nježne žile. Onda se može zamrljati krvlju, koja postane za dvije minute siva mrlja, blijeda kao duh slova.

Netko je rekao malo prije pogubljenja da slovo ubija, a samo duh oživljuje. Čak i papir. Mrtva slova na papiru su kao sitni, vrpoljasti škorpioni. Žele ući u uši i usta. Prežderana svakojakim slovima ljudska masa jedva hoda. Razgovara, vije se crn dim iz usta, peckajuće podrigivanje, kužni prah iz groba utrobe. U zraku beskorisne riječi kao čađa neke stare tvornice.

Ove je godine na meni siva papirnata haljina i u rukama škare za papir. Nema nigdje moje osobne olovke. Možda sam zato svijena i suha na dodir kao rogač. Napisala sam ovog ljeta na ruku: Ove ću jeseni skinuti haljinu i osjetiti da sam živa, živa i po rubovima, u rukama i kosi, ne samo u srcu. Pomislila sam: kad kažem „volim te“ voljela bih da se ispod moje kože vidi ta gusta, crvena, ljudska krv koja me razlikuje od svakog papira.

Imam kolajuću rijeku krvi, ali se to ne vidi dok ne izbije, ne prokaplje iz tijela. Krv bi trebala briznuti na ljubav. Ali krv mi ne prokaplje ni iz nosa kada se zaljuljam u hodu pokraj ljubljenoga. Naš ljubavni hod je često lišen životne vlage, zelenila, to je obični gradski hod po papiru, svijetu papira, doživiš mali srčani udar svake dvije minute kao znak da si umjetno živ. Samo obrišeš tužnu slinu oko usta i javiš se na mobitel nekome koga ne voliš bezuvjetno. U slastičarnici masni kolač od papira. U nekoj našiljenoj crkvi sjedi bog od papira. Tvoja buduća kuća zamotana u pakpapir. Ali ne otvara se bez otvarača. Čuješ nešto potresno o ljubavi na radiju, ali iz nosa, iz ušiju ne kaplje ništa. Što učiniti? Zabaciti glavu, u nos si ukapati Isusovu krv. Držati tri munute zabačenu glavu.

Napisati pjesmu bez papira.