S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić
NOĆ
Noć je previše lijepa i tajanstvena riječ za nešto odavna navijeno u nekoj nebeskoj sferi iza ruba svijeta. Nešto izvjesno, samorazumljivo i neizbježno kao što su porez i susjedi. Noć je svojevrsna kompulzija prirode, svrhoviti tik, opuštanje nakon grča. Radi se o dramaturški posve opravdanom zamračenju nakon blještave gužve našeg dana. Noć je i nešto poput službenika, hibrid hladne guvernante i komunalnog redarstvenika. Na usnama joj blješti uklesana zapovijed na mirovanje u mraku dok hoda po pustinji naših spavaćih soba. A iza prozorskog okna mjesečev srp je konjska injekcija za nepokorne. Noć je toliko moćna da se već oko deset navečer po kućama mogu čuti samo slabašni pozdravi laku noć, zaključavanje vrata, brisanje šminke, gašenje televizora i sklapanje očiju u maloj molitvi. Nakon eventualnog vođenja ljubavi, opet noćna samoća dvaju okrenutih leđa i hibernacija srca. Tek se rijetki ljudi odvažuju na noćne avanture, klubove i kasina. Noć je saveznica društva, jer društvo očekuje da radni ljudi satima u mrklome mraku svoju ispuhanu mješinu tijela drže na što stabilnijem krevetu da bi rano ujutro bili od koristi. Jer noć je, eto, i pasivni fizioterapeut.
Ali koliko se god oslanjala na iskustvo, ova tiha i stroga zimska noć nad gradom ne uspijeva prodrijeti kroz moju kožu ispod sloja kreme protiv bora. Pod mojim umornim vjeđama kao da je tek odbilo ljetno podne. Istini za volju, bolje mi je odmah zaspati, jer me sutra rano čeka vađenje zuba, razgovor za posao, banka, pošta. Dobro, i jedan inkognito sastanak u zabačenom kafiću, preciznije blind date. Srce mi sve jače lupa. Jesam li ja to jadno uzbuđena zbog nekog tipa kojeg još nisam vidjela? Netko je jednom rekao da je noć paradoks, koliko pokriva, toliko i otkriva.
A da pročitam još koju stranicu iz Judith Butler ili Kristeve? Ma tko je normalan vidio čitati feminističku teoriju prije spavanja! Ne, neću ništa čitati, čak ni zadnje dvije stranice nekog staroga Elle na podu kraj kreveta. A kamoli savjete za žensku financijsku neovisnost neke propale njemačke redateljice koje mi je poklonila mama. Kazalište spavanja je slično kazalištu okrutnosti. Na istoj sceni je opet siromašni scenarij noći i par jeftinih rekvizita: na ormariću budilica koju sam navila da zazvoni u sedam. Gledam klizanje fosforoscentih kazaljki, obje kazaljke kao noževi napadno pokazuju da je prošlo već jedan i četrdeset i dvije minute.
Ni u pola tri nikako ne mogu zaspati, što sigurno nema veze s tim što sam zbilja preagresivno počupala obrve. Iako sam navukla duple zastore, presvukla posteljinu s mirisom na breskve, ja iz nekog razloga ne mogu zaspati. Ispunjeni su svi idealni uvjeti: popila sam mlaku kamilicu, obukla svilenu pidžamu koju mi je poklonio posljednji bivši i tehnički savršeno legla na trbuh. Ali ništa se radikalnog nije dogodilo; jednostavno ne mogu pasti u tu nadrealističku crnu rupu ravno na glavu. Jesam li ja to sve veći kontrol frik?
I uopće, čemu svake noći taj samotni pad u duboko more nesvjesnog? Od kad je svijeta i vijeka svi se ljudi bacaju s glavom na jastuku u nepoznato čim se spusti noćna tama. To se zove hrabrost, bungee jumping! Dolje sanjaju svakojake nezemaljske krajolike, zvijeri, nepoznata lica, zle patuljke, hranu koja govori, perverzarije. Sutradan se ujutro opet vraćaju na javu, tko živ tko mrtav. A ja sve češće polumrtva. Nadam se da nijedan gik iz mog susjedstva nekom posljednjom tehnologijom iz Japana ne snima tuđe snove, inače sam gotova. Poučena dosadašnjim iskustvom, noć prije blind datea obavezno sanjam onaj infantilni, ponižavajući san s elementima srednjovjekovnog „Seksa i grada“. Nikada nisam voljela tu pospanu bajku. Zato odlučujem da ću ovu noć prevariti tako što ću sanjati da sam dobila katedru na fakultetu ili sedmicu na lotu. Uostalom, tko to stvara naše snove? Pa taj bi genij morao znati da ne čeznem za nikakvim princem spasiteljem! Ili možda ipak čeznem? Sjeti se, noć je paradoks, koliko pokriva toliko i otkriva. Što ako je ta čežnja Isus, kako tumači moja religiozna prijateljica Sanja? Ili mladi vlasnik tvornice bakra, kako kaže Ines. Ma ne, ne čeznem za zauzetima. Ali odakle mi onda taj ponavljajući san o začaranom dvorcu, dijamantnoj tijari na glavi i princu u tajicama… I to baš meni, sitnoj ženi s kratkom kosom u vječitim hlačama, i koja je prije dva dana čitanjem u osami knjižnice proslavila pozamašnih trideset i pet godina! Ako to nije zrelost, onda ne znam. A opet, znam biti gora od djeteta; pun mi je mjehur ledene mokraće, pa zašto onda lijepo ne odem na wc? Zato što bih morala ustati iz kreveta u hladni mrak i spuštati se škripavim stubištem na prvi kat, lupajući vratima.
Noćni mrak me sve nepristojnije gleda u lice. Ni da trepne svojim kiklopskim okom. Polako otvaram usta, plazim mu jezik i okrećem leđa. Mrak ostaje na svom mjestu kod vrata kao crna Sfinga, ne, kao noćni čuvar gradilišta. Mijenjam taktiku, zabuljim se u tu tupu tamu kao da će mi nešto sudbinski obećati, u trenu mi promijeniti život. Na koncu se igram kao da je u mojoj sobi tanjur za hvatanje radio signala iz svemira i mrak zbilja zazvuči kao crno uralsko kamenje. Nedavno je na BBC-ovu dokumentarcu o svemiru razlagano kako postoji tamna tvar u svemiru. Zbilja veliko otkriće! Dovoljno je pogledati oko sebe kad izađeš na cestu i vidjet ćeš tamne tvari koliko hoćeš. A tu i tamo se pojavi i svijetla, i još svjetlija od te svijetle. Dakako, svako je imenovanje suvišno, pa znanost i dalje zaostaje za svakodnevnim iskustvom.
Možda da se latim tehnike opuštanja. I uopće, što te dvije riječi rade zajedno? Tehnika i opuštanje. Obično disanje je rješenje, udah, izdah. Tako ću zaspati kao top i neću sanjati cmizdrave snove. Udišem, izdišem, a što je puno lakše nakon što su se sve poslijepodne uvrede slegle. Naime, izderala sam se na majku kad mi je sva ozarena rekla da me jutros zvao posljednji od bivših zaručnika:
– Daj shvati, tikvo malograđanska, nikada se neću udati! Još se takav nije rodio!
Te su tikvaste riječi još satima lebdjele u zraku, a onda su se napokon stisnule po parketu kao kaveni talog. Loše riječi će se već nekako skoriti, nestati iz sobe. Nestati? Bi li itko s diplomom fizičara PMF-a znao izračunati koliko je tim verbalnim radioaktivnim elementima potrebno da se raspadnu?
Možda genijalac Vladić, tihi kolega još iz gimnazije. Ali nemam njegov broj telefona na Marsu. A Facebook ne koristim zbog kakve takve mentalne higijene.
Pjevušim rusku uspavanku, ali tišina se zgušnjava… Da, to je ona posebna vrsta budne noćne tišine što tužno žubori u sobi, kondenzira se u zraku kao plin. Guši.
Remete je samo pucketave cijevi, tromi krvotok ove hladnokrvne kuće. Zastrašujuće je da su kućne cijevi hladnije od onog vjetra što brije po prašnim ulicama. Posvuda klepet, škripa, među nanizanim kućama nizak vjetar brije prijeteći kroz šuplje ograde. Nešto mahnito traži. Možda oguliti opake jezike? Ili pretvoriti u prah svakog princa skupa s njegovim konjem. Noćni su vjetrovi ponekad kao gladni vuci iz ličke crne kronike.
Ako već ne mogu spavati, a zapravo i ne želim, da bar mogu napisati nešto genijalno, zakučasto, poetično. Iskoristiti noć, Carpe noctem! Gdje mi je pala olovka? Napokon je napipavam ispod jastuka, ali odjednom mi se oštri grafitni vrh zabode u kažiprst. Koja bol, gore od trna! Nedostaje samo ruža. Dobro, kapnulo je po jastuku nešto krvi, ali mi se ni zbog kakve mrlje ne da ustajati i paliti svjetlo. Zapisujem žmireći u mali blok:
Žarka tišina u mojoj sobi je kao otrovni parfem noći.
Sviđa mi se ova rečenica, prava noćna džezerska! Izgovorila sam je polako na glas, kad mi se odjednom učini da sam u kutu sobe ugledala obris neke žene. Točnije, starice s vretenom u ruci. Prije nego sam uspjela vrisnuti, strogo mi je šapnula pssst! i nastavila osluškivati nešto iza vrata. Sad sam i ja čula. Bez sumnje, bili su to sve jasniji muški koraci tup, tup, tup u uspinjanju stubištem. Viknula sam: – Užas, sanjam! Moram upaliti svjetlo! – Bezuba mi se starica nacerila – Mala, prekasno je. Samo ti lijepo ajči pajči! Vrata sobe su se treskom otvorila sama od sebe i stara je neobično brzo nestala u noći… Sigurna sam da je staru na cesti vjetar rastrgao na končiće. Što sad mogu, idem spavati. Ostaje mi samo nada da me ovaj princ bar neće zaboraviti poljubiti prije budilice. I da će ostati. Laku noć, Kristeva.