S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

GLAD

 

Šteta. Zakasnila sam, staklena vrata su već zaključana. Bacila sam svoj ofucani novčanik od zmijske kože natrag u torbicu. Kao da sam ga htjela udariti što cijeloga dana nisam jela. Pred malim dućanom u prizemlju uske, visoke kuće više nije bilo ni žive duše. Nije bilo nikoga i ničega. Čak ni suhih grudica blata na otiraču pred pragom, poispadalih žutih novčića na betonu, razlijepljene pljuvačke. Samo smrdljivi pramičci osamljenosti i nejasno isparavanje nečeg tek usputno živog, izgaženih glista, sakatih mrava, tihih gljivica. Ništa, ove večeri ostajem gladna, ne mogu jesti košulje i čizmice.

 

Izgleda da je probavnim smetnjama i UN dijetom izmučena vlasnica trgovine Žeža Lebljak večeras zaključala skromni dućan deset minuta prije. Da nije završila na hitnoj? Ne bi me čudilo i zbog lavine svih tih tvrdih kôbi i usuda koji se iz dana u dan već godinama slijevaju u mali dućan u prizemlju naše kuće. Bliži se kraj mjeseca pa želuci sve glasnije krule. Tko zna koliko se Žeža baš danas nagledala prorešetanih, izbušenih novčanika s već izblijedjelim fotografijama u džepiću. I pogleda kupaca naglo razmrskanih o police s bijelim papirićima crveno otisnutih cijena. Psovki zgroženosti u kutu usana, kako je sve skupo, sto mu zlatnih mrkvi! Sikću tiho sve rasklimanijih okvira socijalnih naočala i masne kose sa sijedim izrastom. Mogu samo nagađati koliki su joj se otrcani podočnjaci i pokvareni sjekutići danas unosili u lice. Žeža, ima li danas kakva rasprodaja, akcija, popust? Pitanjima su joj gazili tamnoputo lice kao kupus dok je ona pomno raslojavala debelu ružičastu salamu na oštrom rezaču. Stojeći u neurednom redu znojili su se kiselo u svojim izglodanim umirovljeničkim kaputima i turali joj u ruku po rubovima poderane novčanice. A masne kovanice im se krišom rastaljuju u pregrijanim džepovima. Mogu zamisliti kako je Žeža podizala na pult sve te kile brašna, kelja, banana, a najviše krumpira koji se kod kuće u pet minuta starim nožićima rascjepkaju u žućkaste trijeske pommes fritesa. Možda je sa zrnom gađenja primala musave novčanice iz raspucane kože po šakama zidara iz kojih je kuljao potisnuti nagon za rušenjem. Skupljala je razbacane ruke i džepove školaraca među slatkišima, potezala za uši, vikala. Čuo se i zvuk pucanja vrećice. Unatoč gužvi i redu pred blagajnom, zbog nateklog lica mladića iz susjedstva u cipelama rastresenih od noćne razonode, pomagala mu sakupiti namirnice rasute po podu. Razbio je i flašu nekog jeftinog crnog vina, jak miris je ispunio zrak. A onda se vjerojatno duboko onesvijestila.

 

I dalje sam gledala tupo u staklena vrata na kojima je uz ostale blesave naljepnice stajala ponosna naljepnica: ova je trgovina član Super kluba. Kroz vječne kolutiće dima, Žeža je mom ocu, svome starom gazdi već duže najavljivala otkaz, jer joj je kao previsoka najamnina. Moj se siroti otac svugdje raspitivao kako može biti previsoko par stotina eura mjesečno za poslovni prostor, a susjedi su na kavi samo nesigurno kimali. Ne, ne žele se miješati, bolje da šute, pa neki već mjesecima kupuju na dug kod nje. Debela je to bilježnica na kockice. – Gazda, to vam je ništa drugo nego sitnopoduzetnička mafija – znao bi jedini dobaciti odnekud s motorčića naš poštar Jerko. Njegova je plava kosa uvijek bila razbarušena, olujna, a oči neutaživo plave. Izgledao je kao nositelj samo uzbudljivih i dramatičnih vijesti.

A ovo je za mene dramatična novost, prvi put u pet godina da uvečer u dvorištu pred kućom nigdje nikoga. Čak ni susjedova nervoznog i razgrebanog psa, sitnih kukaca i jurećih miševa. Prava atmosfera groblja na periferiji nakon oluje. Ako su već svi kupci otišli, trebalo bi bar biti detektivskih ostataka iza njih. Ali kao da su se i tragovi rasplinuli u okuženom zraku. Nikakvih ni običnih ni neobičnih stvari, na primjer odbačenog vjenčanog prstenja, rendgenskih snimki kralježnice, poispadalih zuba, razderanih ljubavnih pisama, starih crvenih čizmica. Samo zaostale sjene tihih riječi i otisci u zraku, blijedeći rubovi pogrbljenih tijela na drvenoj klupici ispred dućana. Tek nekoliko otiska prstiju više nego obično na staklu vrata dućana. Bio je tu i britak miris iz rijetke preostale ambalaže, u košu za smeće počivalo je tek nekoliko leševa pivskih konzervi i desetak zgaženih čikova. Uleknute sjene nekoliko susjeda koji su ovdje donedavna sjedili uz pivo bile su posebno magnetski sive. Kao i zaostali tamni tragovi nekih jako usporenih kretnji. Gdje su svi nestali? Čak nije bilo ni staroga pilara Ivice koji uvijek ostane posljednji u stisku s praznom pivskom bocom. Ni automehaničara Crnog s mini radiom. Iako su mi većinom išli na živce, odjednom mi je silno nedostajalo da me netko od njih pozdravi prije nego se počnem uspinjati stepenicama prema stanu. Da mi makar bezobrazno namigne, zviždukne bezubim ustima.

Vratila sam se par koraka, nečujno zatvorila kapiju željezne ograde i prešavši pustinju dvorišta zastala načas na prvoj stepenici. Nastavila sam gledati u to dvorište kako bi ga gledao daleki stranac, reporter. Golo dvorište ispred moje kuće večeras je bilo duboko neutralno i neživo, ali ne kao kolodvor. Nekako opustošeno i prespokojno, kao da ga je prije dva sata pogodila minijaturna nuklearna katastrofa. Više nisam osjećala glad. Sve me više brinulo što se dogodilo sa Žežom. I kupcima. I da se nisu svi zajedno onesvijestili? Ili ih je progutala glad. Cijeli kvart. Možda i cijeli grad.

Zategnula sam jače oko vrata maramu boje smrznutoga mesa i požurila stepenicama u sobu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.