S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

RIJEKA

 

U riječi rijeka teče moćna voda. Rijeka je najdublja i najšira riječ za rijeku. Kao što je Amudarja dobro ime za rijeku. I Volga, ime puno svoje vode.

Rijeka je voda koja teče kao što ne teče ništa drugo na svijetu. Nježno i snažno. Zamamno, kao da je vino. Mnoge su rijeke mudre, ozbiljne i prodorne vode. Rijeke se ne talože, protječu bez zastajanja, oklijevanja, kao da održavaju nečiji veliki život, a da taj za to ne zna. Teku silovito i dube, rezbare tlo bez milosti. Pritom stvaraju zagasitu komornu glazbu koja se ne čuje na površini. Mnoge su rijeke životne kao koštana srž najvećih zemaljskih bića. Iz kašastih se kostiju rijeka oblikuju lijepi zeleni raci i ljeskave ribe. Kapi vode su im neponovljive kao ono bijelo kristalno trunje što tvori jedan, sveopći snijeg. U daleka ušća modre rijeke odnose čađave brodove, splavi i slutnje rijetke sreće i iznenađenja.

Rijeka je bezbroj na ovomu svijetu, i mnoge nikada nećeš vidjeti. Nikada. Ni u snu. Cijeloga života odlazit ćeš na novi posao, u kino, na odmor, u poštu, u šume, na more, na tenis i u pozlaćene crkve na vjenčanja, a mnoge zavoje lijepih rijeka nikada nećeš ugledati. Iako su bolno lijepe, gotovo poput Duha Svetog.

Neke bliže tebi nećeš željeti vidjeti, iako su bolno lijepe. Bojat ćeš se njihova teškog baritona, nečeg vrtložnog, a ujedno ravnog što izaziva tvoj život, strepit ćeš pred njihovim nerazumljivim, koprenastim valovima. Jer tvojim nogama previše nalikuju na onu presudnu rijeku Jordan koju je nabujalu trebalo prijeći po suhom. Da je još u doba Staroga zavjeta Izraelci nisu prešli, možda nikada ne bi naučili hodati čvrsto na nogama srca. Vjerujem da svaki čovjek osjeti u zraku gorko-slatku vlagu svoje najjače rijeke. Najjače rijeke žuljaju uski kut ugašenog oka. Ljudi zato često žmire dok žive i bježe. Ugašeno oko ne želi gledati ravno u valove, to zaboli sve do tabana. A najjača od svih rijeka želi da prijeđeš na svoju drugu stranu. Tamo je drugi dio savršene rečenice tvoga života. Svoju ćeš rijeku lako prepoznati i bez imena. Takve rijeke su s lijeve strane obale tvoje najstrašnije pitanje, a s druge meki odgovor, odgonetka blago ovijena rumenom izmaglicom.

Rijeke se obično glasaju silovitim ponoćnim odlukama. U vrisku potrčiš bos prema vrbama i mlakom vjetru. Osjetiš slatku slabost prije odvajanja od muljevite obale i uđeš. A onda se ona razdvoji kao ljubavnica. Najjače rijeke vole kad je slomljeni ljudi jednom zauvijek prelaze. Vole da je razderu svojim bedrima, da je presijeku napola kao sablje od mesa, nikada se više ne osvrćući. Kažu da se sve ljudske crne kosti i zle uspomene zakolutaju u virovima i rastope na dnu. Neki kirurzi znaju da je rijeka posebno oštar nož protiv ženskog začaranog kruga.

Čemu sve ove definicije rijeke? Zovem se Katja. Jednostavno, Katja, kao neka stepska rijeka. Već dugo znam da moram prijeći svoju jedinu rijeku, ali odgađam. Sjedim na svojoj električnoj stolici u sobi kao ukopana. Čitam beskorisne knjige o nijemim filmovima i nazivam telefonske sekretarice svojih prijatelja. Ponekad lažem i osjetim krivnju na nepune dvije minute. Bacam sav novac na hranu koja mi ne treba, a lice prekrivam pogrešnom nijansom pudera. Maštam o malim, sumnjivim muškarcima i šaljem im sms poruke da je gotovo. Pritom danima izuvam i nazuvam srebrne cipele. Pripremam se, režem stare, nepotrebne nokte, kratim preizraslu kosu. Bacam u smeće sav teret, papire, fotografije. Samo mi se jedan teško skida s tijela. Zrak. Kako zrak može biti teret? Može, zrak se za srce može zalijepiti kao pijavica. Kako da prijeđem rijeku po suhom kad je previše mjehurića zraka u meni? Nemam tešku, olovnu priču ni jaku, otmjenu bol. Kažu da ništa što je prazno i zatvoreno kao izgovoreno slovo o ne može prijeći rijeku. Glupo O se jednostavno jako napuše i odvlači tijelo na površinu. Stvara prazninu u grudima čvrstu i žućkastu kao riblji mjehur. U jesenskom sumraku blizu velikoga grada majušna silueta do krvi odrezanih noktiju u bijeloj spavaćici ne želi prijeći rijeku. Misli da bi se na drugoj obali moglo dogoditi nešto previše lijepo za podnijeti. Od života se u tren oka može umrijeti. Što ako bi na drugoj obali umjesto spavaćice na sebi zatekla neonski plavu i neuništivu haljinu? Kada bi zapjevala bez stida. Kada bi u njeno srce udarile tri utjelovljene riječi izrečene u savršenoj jednini:

Bog, muškarac, dijete.

Zovem se Katja, stojim i sjedim, a rijeka teče.

Rijeka teče kao ništa drugo na ovome svijetu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.