S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

SPARINA

 

Minuše ovogodišnje ubojite sparine. Napokon je sa sjevera snažno zapuhao osvježavajući vjetar kroz moju kuću, tijelo, misli. Čitam i pišem opet vani pod suncobranom na terasi, zbrajam štetu nakon svega. S koliko sam se bliskih ljudi posvađala u tih pet sparnih dana? Upisujem obeshrabrujuće podatke u debelu bilježnicu. A kolike sam tek zanemarila, isključila iz tijeka svoga dana kako bi sebično sačuvala još koji atom snage više za svoja sanjarenja. Sad kad je zahladilo zabavlja me razmišljanje o sparini kao nekoj nezgodnoj osobi, strancu.

Nesumnjivo, sparina je čudna pridošlica s nekoliko što mladih, što starijih leševa ostavljenih iza sebe po cestama kad, obično krajem srpnja, napusti grad s pištoljima na vruću paru. Kao i žestoki, razorni vjetrovi, i sparina navali u grad gonjena bičem nečeg beskorisnog i tupog u sebi. Tjerana je nekom bezumnom potrebom kao ošamućena kuja, nekom rastućom rupom, zapravo žudnjom. Otrovnom žudnjom ekvivalentnom jačini straha od smrti bar tisuću sedamsto boležljivih ljudi na okupu. Čini mi se da je ovogodišnja sparina bila gladnija i teža od klasične Šenoine kuge.

Nije to ništa neobično, obično krajem srpnja sparina prijeđe sa svojim zlokobnim teretom ilegalno preko svake granice izdržljivosti. Zamišljam je kao staru a djetinjastu udovicu koja na početku svog puta bezuba usta natrpava starim karamelama, ali već se na gradskim vratima hvata za obraze od oštre boli, uzalud noktima čupa komadiće bombona zalijepljene za pokvarene kutnjake i bjesni, guši se, trči ulicama. Taj se osvetnički bijes počinje iz nje pod velikim tlakom isparavati, puniti eter, atmosferu i već izdaleka možeš namirisati njezin loš parfem Summer Poison pomiješan sa znojem. Ne pomaže ni čepljenje nosa ni ventilator.

Ako ne poznaje dobro informacije i kartu grada-žrtve, trebaju joj duga dva dana da po usijanim terasama kafića rasproda svoj crni kovčeg s lažnim kockama leda. Ljudi se opuste, ispruže, pa se pregriju. Ima i povraćanja. A ona pobjegne, ode tiho stenjati s lepezom od ljudske kože pod krošnje zaraslih vrtova u predgrađima.

Neki kažu da ispod tog nečeg ravničarskog, mađarskog na sebi, sparina krije u svojoj izgaženoj utrobi neko sitno ludilo kao virus. Mora ga se otarasiti, zaraziti druge prije nego odtumara dalje ili jednostavno i sama umre od njega. A onda njezinu prhku lešinu raznese jak vjetar. Koga god sparina poljubi svojim ustajalim usnicama taj se zarazi kratkotrajnim ludilom. Ljudi se u užasu žale s prozora: Kako je vruće i sparno! Tko to živ može podnijeti? Vrijeme sparine je doba pustinjskih kušnji za vjernike i očajničkih zaziva s križa.

 

Dokazano je na nekim kućnim sveučilištima da žene sparinu podnose nešto bolje od muškaraca. Možda zato što je sparina ipak, uvjetno rečeno, biće ženskoga roda. Većina muškaraca nakon dan dva nepodnošljive vrućine poprimi izgled Dalijevih satova. I onda se počnu nekontrolirano navijati, a žene tek nekontrolirano prejedati voćnim salatama i sladoledom.

Neizbježna je i u većine ljudi pojačana sebičnost, neobuzdana lijenost. Kod mnogih se poslovnih ljudi svake dvije minute smiješno pokaže dječja škrtost, osobito u starije gospode s dugim sivim rukavima i dugim unutarnjim džepovima i usred ljeta. Kad sparina zapjeva svoju strašnu pjesmu, u gradu-žrtvi sav zrak ispuni nešto kao zuj velikog osakaćenog kukca. Od tog se ne-zvuka gradski krovovi i balkoni odljepljuju s fasada i vise kao labava dugmad. Taj zuj sparine neopazice oglušuje ljude na vapaje onih bližnjih koji su na bilo koji način zaglavili pod oborenim suncem. Na sve one debelo obučene starice glavom duboko u kontejnerima i bezruke dječake naslonjene na zid, poput slike bez čavlića. Okrutnost doseže vrhunac u podne, ili zvizdan. Gađajući ih vrućim kuhanim krumpirima, posvuda majke dozivaju ukućane s praga: Smjesta dođite jesti! A djeca teturaju prašinom i razbijaju koljena kao krhke čaše mrzle koka kole. I nad katedralom i nad bezličnim kockama novogradnje peče se sunce u žestoku žutu rakiju. I tako sve vrije i cvrči do sumraka. Svi sablasno teturaju i pogađaju kad će sparina proći.

 

U tvornicama i trgovinama kiseli crv sparine rastače sve metalne i lakirane površine u sitne ljepljive mjehuriće koji zapinju muškarcima u nosnicama i grlu, a najgore je kad se zavuku u tanku cijev srca. Inkubacija traje do dolaska kući na prekasni ručak. Onda počnu frcati na sve strane strelice otrovnih psovki, urlika, kletvi, ucjena i prijetnji, polete i tanjuri, tzv. leteći tanjuri. Nekima jezici čak prokrvare od psovki, bijeli zidovi hodnika i kuhinje zamrljaju se kao od nabacane pečena pileća jetra. Iz tih se masnih mrlja legu sive, trome muhe i oblijeću hranu na stolu.

Dakle, bez obzira na spol, ljudi ne podnose vrućinu. Jer ih rastače i izobličuje. Mrze je jednako kao i ona njih.

Na žalost, nisu rijetki vizionari koji u sparini lako izgube životne ciljeve i vjeru, izume, lijepa sjećanja, obiteljska stabla i osobne dokumente. Neka grla izgube svoj slavujski glas i ne mogu natpjevavati ptice. Ljudi ne mogu ni pomišljati na ljubav, na šaputanja i duboke poglede, i uopće, nitko više ne razgovara ni ne čita o pravoj romansi. Zbilja, malo ih je koji se hlade Pjesmom nad pjesmama kad je sparno. Tu i tamo ćeš vidjeti nekoga u mantilu kako mazohistički čita sparni detektivski roman, kao onaj zagrebački Mirna ulica, drvored… Kad je sparno nitko se ni javno ni tajno ne zaručuje. Nitko ne telefonira i ništa ne obećava kad je sparno. Nitko čak ne priča o ratu i Daytonu. Odjednom malo se tko među momcima sjeća što je ono bilo domoljubno navijanje i razvijena zastava na vjetru kad je sparno.

 

Kuće i kanali smrde. Nitko se ne trudi ni skloniti lešine miševa i izvrnutih kukaca po podovima kad je sparno. Nitko ne skida sa zidova stare slike s kontinentalnim pejzažima i stavlja morske. Nitko ne ide iza ugla kod frizera, nitko ne jede kolače i kruh, a poslije čak ne primjećuje likovno uzbudljivu plijesan kod smeđe kore. Nitko se ne seli ni ne putuje. Nitko ne uči strane jezike i ne cijepa drva. Neki skloniji kocki i hazardu obučeni samo u kupaće gaćice otrče posuditi kod prvog susjeda novac i spiskaju sve na deset ventilatora i tri najskuplja klima uređaja, a sutra dobiju upalu desne strane lica. Drugi pak preozbiljnih očiju s malim bočicama odlaze u jeftine hotele u posebne psihodelične sobe čekajući na krevetu blagu smrt u obliku barokne slike s dva debela smrznuta djeteta na zlatnim oblačcima. Ali smrt se ne poslužuje, kao ni zimska sibirska juha, dolje u restoranu.

 

Teško je u mašti čuti osvježavajuće pištanje lokomotive transsibirske željeznice, haskije. Ni krivi ni dužni, zaraženi ljudi po dnevnim sobama postaju zombi-mušterije nečeg praznog, raskuhanog i previše opuštenog. Odjednom intelektualci pristaju na bijedu i kič pa gledaju u televizor kao tele u šarena vrata jer ne mogu mućnuti prekuhanom glavom. Orošeno čelo mlade pjesnikinje koja si uvijek nešto čudesno želi priuštiti kaže: – Cijeli dan ništa ne možeš osjetiti osim umjetnog vjetra od kojeg te zaboli glava.

Kao sićušna oaza, taj umjetni vjetar je klima koja puše u tramvajima i pred očima razblaženim povjetarcem nižu se gradski prizori, promiču plavičaste fontane i usamljene znamenitosti. Kad sparina obilazi gradske spomenike, omamljeni golubovi slijeću na novčanike i kradu turistima novac za vodu.

 

Za turiste bi bilo najbolje da čekaju da nestane sparina. Ali revni turisti bi htjeli bolje upoznati grad, što ne mogu sve dok je toliko pust i usijan. Nema ni prebijenog psa ni mačke na vidiku. Finski turisti su u grad donijeli svaki svoje dvije ledene ruke, ali previše se dive svemu i time zagrijavaju atmosferu, pa to ne pomaže. Grad u rano jutro nije tolika pustoš jer se i ljeti na posao mora ići, ali radnici bar paze da među sobom čuvaju razmak od pet koraka. Ali kad ti rani mravi odu na posao, grad ostaje nekako duboko pust, nigdje nikoga na cesti. U doba sparine ne daje se otkaz, ali se ne traži ni posao. Tražiti posao? Tko je živ vidio na vrhuncu ljeta tražiti posao… Ipak, gledano iz turističkog aviona na području cijelog velegrada mogla se i na najvećoj vrućini uočiti jedna tamna prilika. Bio je to visok, suhonjav muškarac u posuđenoj uniformi koji je stupao u čizmama kroz gradski centar izvikujući:

– Koja vraška sparina! Tomu se zlu mora stati na kraj! Naši uzorni građani postanu glupi i opasni, kao bijesni psi. Postaju opasnost na cesti, opasnost u sobama, opasnost u krčmama, opasnost u krevetu, opasnost na nebu i na zemlji. Treba hitno istjerati sparinu iz grada! Van!

Sasvim je očito, suhonjavi je novi gradski šerif, iako još nosi izgužvani crveni OGLASNIK pod miškom. Ali ne zadugo. U crvenom OGLASNIKU na prvoj stranici lijepo piše:

 

PONUDA NEZAPOSLENIMA: Kada sparina dođe u grad treba nam novi šerif, neiskvaren, sposoban biti uvijek na dužnosti. Valja proglasiti opću opasnost sa sirenama koje sviraju nešto zimogrozno. Tzv. Sparni šerif mora biti mudar i iskusan čovjek sa najmanje 20 godina radnoga staža u hladnjači neke prigradske prehrambene industrije. Najbolje je da bude osamljen muškarac bez kučeta i mačeta, ukratko, treba nam gnjevni heroj, sam protiv svih. Znanje stranih jezika nije potrebno.

 

Budući gradski šerif široko korača asfaltom prema zgradi nadležnog ureda, u rukama osim OGLASNIKA nosi crveni fascikl sa svim potrebnim dokumentima. U molbi piše da je radio dugo u tvornici Ledo, pa bio tri mjeseca na ratištu, ranjen u nadlakticu, sam, žena ga ostavila… Na pustoj ulici šerif posljednji put izvikuje kratak tekst o gradskoj sparini i brojnim opasnostima. Vježba. On je jedini građanin kojem sad sparina treba više od hladovine! Samo će još prije ulaska u zgradu pobjedonosno zafućkati stari hit Tine Turner. Ali… Kad je bio na samo desetak metara od masivnih vrata zgrade, iznenada sa Sljemena puhne jak, oštar vjetar s oblacima koji je tjerao ispred sebe sparinu i zbunio našeg šerifa. Još jednom zapuše svom snagom i kao da je od olova, crveni fascikl pade na asfalt i bijeli se papiri rasuše po tlu. Odozgo kroz prozorčiće turističkog aviona moglo se vidjeti kako šerif stoji i nijemo gleda kako ih vjetar podiže u plave visine, kao golubove. Kažu da je i zgužvane listove OGLASNIKA hladni vjetar raznosio još dugo, odnosio daleko, sve do južnih mora.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.