S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

BOJA ČOKOLADE

 

Izgleda da sam spavala svega par sati, probudila me olovna glavobolja i metalan okus u ustima. Umor i studen u udovima kao deseci zarivenih noževa. S mukom sam se osovila na noge, pa ja sam zaspala u mokrim čarapama! Kroz tanašne zastore snijeg je bacao bolnu bjelinu u moju malu sobu. Odakle mi otvoren kovčeg na podu? Ovo ne sliči meni. Zašto je porazbacana odjeća po krevetu i stolicama prljava i smočena? Jedva gledajući nekako sam docapala do kuhinje i pristavila vodu za kavu, a kad je voda bučno proključala, sjetila sam se svega. Najviše onih očiju.

Dakle, jučer mi je bio rođendan, napunila sam četrdeset i osam. Ruku na srce, jedva. Otprilike polovica tih godina odrađena je samo da se ispuni forma. Da se bude pristojan i da se ne kvari protokol prirode i društva. Ona druga, ili bolje reći, prva uzvojita polovica života je bila aromatična, gusta, jaka. Ali sada je kao i svi lijepi okusi zaboravljena.

Toliko zaboravljena da me nekako bilo stid pitati, iako je maleni salon bio prazan, očito zaljubljenu mladu frizerku: – Mala, kako je to voljeti? Biti ludo hrabar?

Što bi mi rekla? Nije me ni poznavala, otišla sam prvi put u kvartu na frizuru, šišanje i bojanje kose. Inače idem u centar. Htjela sam boju starog zlata, mala je inzistirala na modernoj boji čokolade i pritom se smijala kao da je kandirano srce koje je dobilo usta.

Rekla sam joj između brzog sijevanja škara: – Život mi je prošao manje u ljepoti a više u ustupcima ružnome.

Šutjela je i dok me šišala i dok mi je glavu premazivala čokoladnom smeđom glazurom. Glava mi je sličila švarcvald torti.

Kakva ironija, nekoć mi je život bio u samoj srži sladak, iako je sve oko mene tjeralo na gorčinu, a danas je obratno. Moj Milan i ja smo živjeli u prezrenom braku, kao etnički Romeo i Julija, odbačeni od naših tradicionalnih, bogatih obitelji. Ali mi smo se divlje voljeli, iako bez djece i novaca, sve dok on nije prije deset godina nasmrt obolio. Bila sam u vrtu ljubavi. A gdje sam sad? Ispred tvornice čokolade mojih starih prijatelja, dragih štrebera još iz osnovne škole na Trnju.

Da, jučer mi je bio famozni rođendan. Našminkana, u debelom kaputu i tankim čizmicama gacam preko glavnog trga, snijeg pada kao vanilin šećer, hvata se za mrkle pločnike i pobjeđuje. Noć je čista od lakoće i sve je u gradu duboko omekšalo, svjetlucavo nježno. Moji prijatelji su došli na proslavu prije mene i izabrali najveći i najljepši stol u nakićenoj Gradskoj kavani. Nisam ni pošteno sjela, a na našem stolu je naraslo brdo čokoladnih slatkiša u slavu mog rođendana. Njih se troje razdragano zaljuljalo na stolicama, gledam ih kako pucanju u mene bedaste pjesmuljke na engleskom, a ja puštam da me napadaju tim dječjim poklonima, branim se cvrkutavim zahvaljivanjem. Osjećam kako se tim cvrkutanjem tanjim, smanjuju mi se kosti, postajem kao taj ljeskavi čokoladni staniol. Nemoguće, opet su mi donijeli čokoladu za rođendan? Kao da ne primjećuju moje razočaranje, iza svakog otvaranja poklona zagrle me kao svoga velikoga medu praznog iznutra. Pomišljam zločesto kako moji dragi prijatelji očito još uvijek uporno žive u malim kućama od čokolade a prozori su od marmelade.

Napokon čestitke prestaju, pijuckamo toplo vino i zajedno čekamo tko zna koliko dugo da se ne dogodi ništa. Da se nanižu preostale godine na nekom šećernom konopcu za neku zajedničku nadgrobnu ploču s pozlatom i staniolom. Otvaramo i zatvaramo naborana usta, ali ne načinjemo najvažnije teme; ljubav, istina, rastanak, samoća, smrt, Bog.

Šutimo palucavim jezicima ogovarajući zajedničke poznanike kojih nema za našim čokoladnim stolom. Iza svakog gutljaja vina sve hrabrije napadamo nemoral mladih, divljanje cijena benzina, mafiju na vlasti i korupciju. Izmjenjujemo riječi, ali ne spominjemo ništa nepristojno jako, da nas slučajno ne bi rastopio i umacakao iznenadni izboj savršenog trenutka, dodir milosti. Da ne bi naše gradske značke u ofarbanoj kosi rastrgalo neko jako nevrijeme golog i neočekivanog života. Peti me put pitaju kako sam. Pa, da, Ksenija, kako si, kako si, kako sam. Da, Ksenija, da te i ja pitam, kako sam?

Odgovaram smirenim tonom, kao spikerica Trećega programa: – Ma dobro, što mi fali. Samo mi je život je prestao biti ludi skok niz vodopad, postao je dosadna činovnička obaveza.

– Ma daj, ti bi skakala? Kupi si loptu za pilates i skači po uredu ko Amerikanke.

– Joj, Karlo, daj se uozbilji. Zoki, daj mu ti reci – majčinski je otezala Marta.

– Ma pusti ga na miru, znaš ti Karla. Daj, Ksenija, nastavi.

– Opisala bih takav život kao loše kopirani, previše umnožavani formular. Zna biti dana kada više krvi ima u onoj kemijskoj olovci nego u meni. Dakle, grozno sam.

Kimaju glavom značajno me gledajući, dugo šute. Dobro, znači pokvarila sam zabavu.

– Ma dajte, kaj ste se prepali. Samo pravim od buhe slona. Proći će.

– To ti je samo zimska depra, Ksenči. Tak je meni bilo lani. Više se kreći – rasteže Marta.

– Da, istina. Maksimir mi je blizu, a za mene kao da je na Marsu – preglasno odgovaram.

Dosta mi je. Voljela bih da naprave nešto ludo za mene. Da ih zamolim da mi vani kod spomenika naprave snjegovića s rođendanskom svjećicom? Razmišljam kako me nekoliko posljednjih godina prate sve jeftiniji pokloni za rođendan i svakodnevni jeftini razgovori. I uopće, moj se prosječan dan nakon završenog posla razmrvio na drangulije, krhotine razbijenog zrcala, stare mrvice kruha u džepu kaputa. Posvud mnoštvo sitnog provlačenja kroz pukotine, sitnog izbjegavanja sitne štete.

 

Oni su moji prijatelji, htjela bih s njima razgovarati, ali o čemu razgovarati da ih ne udarim, ne porežem? Da ne uništim taj naš svečani kazališni osmjeh? Svake godine isto. Ipak, ove godine gledaju u mene kao da će ustima udariti u nešto tvrdo i čekaju da nešto veselo ispričam pa se zahihoćem, da ne stignem primijetiti kako su gorki, krhki i tupi od svoje sitne samoće! Prezaštićeni u svojim standardno skrojenim identitetima. Još samo da im ponudim neki otrovni medaljončić iz svog uzbudljivog posla, možda trač o kakvoj paprenoj makinaciji ili aferi s kreditima, pa da odemo puni olakšanja svaki svojoj kući, najdražoj forenzičkoj seriji. Najradije bih nasred kavane odbacila tu njihovu kanticu i lopaticu i rekla im:

– Dečki i cure, ne želim se više s vama družiti! Pojedite tu svoju rođendansku čokoladu a ja vam odlazim u putujuće propovjednike, u žonglere, u vatrogasce! Bilo što.

Ali ja to ne radim. Pristojna sam curica, uvažena bankovna činovnica, ljubiteljica gradskih kavana i nagradnih križaljki. Ni oni to ne rade, ipak su pristojni pravnici i jedna dobra teta tajnica u osnovnoj školi. Umjesto toga ih pitam tiho kako su, već drugi put. Oni zamumljaju nešto o praznicima, o rastrošnosti. Pogled mi se otima, luta, odjednom mi se užurbani konobari u uniformama učine kao rumeni kondukteri i vlakovođe. Okrenula sam se, negdje iza šanka ošinuo me peckavi miris željeznice, transsibirskih daljina. Zasvrbjeli su me tabani u premalim čizmicama.

– Ljudi, nemojte se ljutiti, ali ja idem doma. Hvala vam, bilo je lijepo, ali već je kasno.

Kratka tišina. Marta je slegnula ramenima, Karlo zakašljucao, Zoran glasno pozvao konobara ali ja već jednom nogom s druge strane vrata plaćam vino. Moje oči, usta, noge žure na gusti, gluhi snijeg u kojem nitko ne može vidjeti moju fizičku potrebu za napunjenim koferom i debelom putnom kartom. Ta je potreba postala gotovo vidljiva izraslina na mome tijelu. Zamalo sam pitala sitnog konobara gdje mi je onaj veliki, najveći kofer s kojim sam putovala davno u Ameriku pokojnom mužu? Rekao bi mi hvala, laku noć.

Kao da mi odgovara na sva pitanja, snijeg pod mojim cipelama violinski škripi u smjeru Maksimirskog parka. Vrtim se, širim ruke prema tajanstvenim, geometrijskim mrvama neba koje padaju sve gušće, sve mekše po mojoj svježe ofarbanoj kosi, po crvenom kaputu. Nitko me ne gleda. Kako je moguće da je tako malo ljudi na Trgu bana Jelačića, tek pokoji par. Kao da su se svi gradski stanovnici ove noći s olakšanjem pretvorili u neponovljivo savršene pahulje.

– Snijeg je ove zime drukčiji, zar ne? – doviknem neznancu pod lampom koji me krišom promatrao ispod crnoga šešira. – Čovjeku dođe da pojede svu tu bjelinu…

– Da, Ksenija, neodoljivo podsjeća na čokoladne mrvice…

Ksenija. Odakle zna moje ime? Odjednom se iz njegovih očiju prema meni naginjala ljubav. Čista, bezuvjetna. Gdje sam već vidjela te beskrajne oči? I to duboko lice! Učinilo mi se da je stranac krenuo prema meni, onoj zaboravljenoj točci alepha u meni. Ne, ja to ne mogu. Isti sam čas poželjela pobjeći daleko od takvih očiju, od takvih ruku, trčala sam divlje prema prvom tramvaju, prema svim vlakovima, prema stepama i ruskim pustarama koliko su me noge nosile. A oni su uporno izmicali. Nema veze, moram trčati brže od njih, daleko brže od svakog utješnog, nepoznatog snijega, svake bjeline koja tako lako prodire kroz zaštitu, kroz čizmice i odjeću u samu srž utrobe, kostiju.

 

Nisam ni primijetila da je voda za kavu već posve isparila, ugasila sam plin. Sad moram zagrijati stan, već je podne, popit ću jaku kavu bez šećera i na kiosku kupiti novine. Bilo koje. U miru riješiti nagradnu križaljku. Dva vodoravno: druga riječ za hrabrost. Vjera? Buljim u kockice, ostavljam ih praznima. Palim televizor. Gleda me poznato čokoladno lice. Oprah, da, jučer mi se zamalo dogodio prvi pravi rođendan.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.