S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić
VRATA
Otvorila sam vrata svoje sobe i zastala na pragu.
Ali uopće nisam bila gladna. Ni žedna. Ni usamljena. Niti sam svjesno upala u infantilnu regresiju. Zašto sam onda uopće išla večerati s njima? S tim mojim starim…
Osjetila sam kako mi raste tvrdo zrnce zla na jeziku. Crno i puno sitnih bodlji. Bomba koja raste kao krpelj pun krvi. Nikako ne smije eksplodirati iz usta, moram ga smjesta progutati! Zažmirila sam, ali bilo je prekasno, zrno se raspuklo u stotinu letećih komadića:
– … Idiotima. Laku noć, majčurdo! I ne deri to svoje grlo, više te ne slušam!
– Što si to rekla, nesrećo? Ponovi!
– Ništa, laku noć!
Zgrabila sam kvaku kao pištolj. I onda potegnula. Vrata su bubnula. Za mnom su se zalupila smeđa vrata tako da je detonacija odjeknula cijelim susjedstvom.
Vrata kao moj uskličnik ubojica.
Vrata kao gong pravednosti.
A onda sam bolno strgnula jaknu sa sebe i bubnula je svom snagom o pod. I jaknu sam za sobom zalupila. Da mogu cijeli svijet bih za sobom zalupila! Sva bi mala i velika vrata ovoga svijeta kao giljotine popadala u svoje okvire i odrubljivala nevidljive glave. Kako je dobro da svi ne vidimo sve druge same u sobama. Vrata su se strašno, melodramatično zalupila za mojim leđima, i svi bi moji znanci vidjeli da to nije moj vanjski, gradski stil. Vrata su se zalupila za mnom, ali za kojom to točno „za mnom“? Za curicom? Zar nije nepravedno da sobna vrata poznaju samo nezgrapnu, djetinjastu, kućnu vrstu mene? Hoće li ova vrata upoznati ikad Zrelu i Odmjerenu Barbaru Kovač?
I što ako su ova izmučena vrata podsvjesno zamrzila svoju štićenicu i vlasnicu? Možda nije svejedno za čovjekove moždane valove ako te vlastita vrata mrze iz dna duše. Dok noću spavaš, da vrata zlokobno škripe na svojim nepodmazanim šarkama i ispljuvavaju ključ na pod. Kao da ti plaze neki ključni jezik.
Ja svoja vrata ne mrzim, kao ni većinu običnih, sobnih vrata. Sve su to skromna bića bez krasopisom izgraviranih mesinganih pločica i pozlaćenih lanaca s duplim bravama i raznim upozorenjima na zabranu ulaska. Posve su druga priča sva ona razmetljiva vrata raznih zavoda, uprava i općina, sudova i bolnica. Sama debela, bešćutna vrata bez kvake kroz koja se ulazi samo na poziv, otvaranjem iznutra. Odlučujem da više nikada neću njima lupati.
Jadna su moja tanašna vrata, kupljena u nekom jeftinom salonu namještaja za prvu ratu fakultetske stipendije, odavna su već izgubila svoju toplu, vedru boju, kao i nezalijevane biljke. A njihov zvuk kad se zalupe sve je tromiji. Vjerojatno će uskoro umrijeti, postati prozirna i nestati. U zidu će ostati samo uska, hladna, dvodimenzionalna rupa, a ja taj nedostatak neću ni primijetiti, jer ću duboko spavati i sanjati glupave bajke i ili jednako glupo piljiti u hrvatski kviz na kineskom televizoru s tabletićem. Budući da me nitko ne gleda, bez ikakve ću elegancije grabiti zamašćenim prstima čvarke i crveni luk s kečapom s kartonskog tanjura, dok ne zaspim u fotelji s masnim otpacima u krilu.
Zapravo, sigurna sam da postoji neka vrsta malignog raka vrata na spavaćim i dnevnim sobama. Od zračenja crnih definiranja. Ti si obična kobila, on je budaletina, ti si svinja, ona je pijavica, vi ste zadnja bijeda. Što li sve kancerogenoga ne prođe kroz njihova tanana, plosnata tijela! Ova petnaestogodišnja vrata su se odavna prepunila zaostalim obiteljskim psovkama i prijetnjama. Prepuna su gnojnih džepića i ožiljaka od riječi. Ta bi otrovna melasa rastočila i brački kamen, a sobna vrata trpko šute kao nemoćna drvena spužva.
Odanost psa.
Rasterete se tek kad tresnem njima svom snagom, pa sve to blato riječi padne po namještaju i prozorima. Pošprica čak i najotporniju stvar u kući, sivu kožnu pilotsku jaknu koju sam prije deset godina spasila od bolne smrti. Jedne zimske večeri, dok je roditeljski savez gledao Dnevnik, nečujno sam otvorila vrata očeva ormara i jednim potezom trofej skinula s vješalice. Iako je teški ormar u njihovoj sobi star, vrata nisu zaškripala! Odnijela sam je gore u sobu i svečano je objesila u svoj ormar. Mislila sam da nitko neće primijetiti nestanak artefakta. Već sljedećeg jutra majka je nosila ispred sebe divovske vrtne škare. Na čelu joj se vidjela uskoro izrečena namjera da najpljesniviju jaknu u mom ormaru zakolje i ravnomjerno izrezane komade pobaca kao tapisone po studenom podu njihove sobe.
– Ali, sine, znaš da mi u sobi ne grijemo, tako će bar nečemu koristiti.
(Čemu nečemu? Ideji preštedljivih roditelja.)
– Daj ovamo jaknu. Nećeš se oblačit kao muškarac! To je tatina jakna.
– Ne dam je. I doviđenja.
Majka je stala ručicama grčevito otključavati vrata ormara, ali ključ se zaglavio. Ni lijevo, ni desno. Pokušavala je pet minuta i odustala, bez riječi. Bravo vrata! Koliko je dobričina vrata na ovom svijetu prepunim škara i noževa.
Tvrdo kuhanih očiju i predmeta. Nevidljivih tvrdih tvari u ljudskim tijelima.
Vrata nisu uvijek tvrde, krute plohe; to je optička varka za oči pune zemlje. Neka su vrata dok se rađaš kroz njih tanka, mesna opna. Vrata koja krvare. Ili baršunasta i presudna kao po sredini okomito poderani hramski zastor.
Otvaram zamusani prozor, gledam u nebo. Nebo je nekako previše visoko nad gradom, udaljuje se od nas kao balon helija.
Kako dovesti nebo na zemlju?
Kroz vrata. Jedina razapeta vrata.