S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

JESENJE STABLO

 

– Pedeset i četiri kunice! Susjeda, divno je kaj je napokon došla jesen, ma ne zna se koje je stablo ljepše – dodala je blagajnica u malom dućanu nadomak igralištu uokvirenom visokim drvećem i u ruku joj tutnula ostatak, kovanicu.

– Je, napokon su minule one grozne vrućine. Doviđenja!

Nije mogla toj ženici reći ništa više, bilo bi neiskreno. Gurnula je u torbu novčanik i brzo izašla na cestu, a lišće joj je nekako prebučno zašuštalo pod nogama. Pitanje je čemu tolika halabuka oko jeseni… U jesen počinju gužve u tramvajima, zaljubljene djevojke uglavnom besciljno šeću kroz suho lišće, kloparaju s kišobranom i pobiru kestenje. Iz godine u godinu jadni školarci zapisuju ukošenim slovima u musave zadaćnice kako je to jesen, molim te lijepo, stigla u naš grad. Zbilja čuda li neviđenog za grad! Kao da je gradu transplantirana jetra. Ako se nju pita, priroda je zanosna samo u proljeće i ljeti kad se stabla nakite bucmastim plodovima. Nikada, pa čak ni u darkerskom pubertetu nije voljela jesen, kiše, cvilež violine i svu tu patetiku odumiranja. Jednostavno, jesen je kao kad netko u kaputu neprestano gasi istu cigaretu, ustaje i odlazi, gasi, ustaje i odlazi prema uskom izlazu u neizvjesnu noć.

U stanu joj se nije dalo izuti cipele, ostavila je vrećice na stolu u kuhinji i pogledala odsutno kroz prozor dolje na cestu. Na asfaltu nije bilo djece kao obično, tek se jedna golema trudnica gegala s dvije vrećice u rukama. Odjednom joj se najveća vrećica poderala i otkotrljala se velika crvena jabuka. Na tren joj se učinilo da zbunjena trudnica podiže glavu prema njoj, maše i doziva je rukom. Pobjegla je od prozora kao oparena. Sjetila se kako joj je prije mnogo godina jedna trudnica šapnula svečano u šetnji velikim zimskim parkom.

– Znaš, Irma, od svih biljaka na svijetu najdraža su mi stabla.

Ne zna zašto je to zapamtila za cijeli život. Stabla. Kako se ono zvala ta trudnica? Da nije njezina mlađa sestra Katarina?

 

Ona, Irma B., profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi u kasnim tridesetima, uključila je stari radio, sjela za kuhinjski stol i zapisala u svoj dnevnik za 2009. godinu zgodnu rečenicu. Među svim živim bićima stablima pripada veliko dostojanstvo da se nikada ne savijaju sama od sebe. Nekako joj se posebno sviđala ta rečenica pa ju je dva put podcrtala zelenim flomasterom. Točka, kraj. I što sad da radi? Ne može se pretvoriti u stablo. Još je žena. Odlučila je ostatak dana pospremati stan, brisati prašinu s onih najviših knjiga na polici. Bit će sama. Još je u dućanu dobila poruku od Jasmina da će doći doma kasno poslije biljara, ne čekaj me itd. A taj se noćni biljar sve češće događao, ili joj se to samo tako činilo? Kad je navečer u pidžami sama zaspala usred dosadnog filma, nije ni slutila da je sutra čeka dnevničko iznenađenje. Njezin je dugogodišnji zaručnik napisao sitnim crvenim slovima preko njezinih plavih riječi: – Što, stabla, veliko dostojanstvo? Ali većina stabala u jesen sama od sebe gubi i plodove i lišće! Predaje se, odustaje. I kad kažeš riječ jesen kao da kažeš – o, Jesenjine, lijepo li je svako kukavno stablo! Kestenu moj lijepi, da se možda ne varaš? Sjeti se samo kože šumskoga debla u studenom, onaj ugljenasti, slinavi, goluždravi sjaj umrle kore…
p.s. molim te, oprosti na ovom! Zbilja sam nekad budala, tvoj Jasmin.

Nije mogla vjerovati vlastitim očima. Pa ta joj muška stoka čita dnevnik! I to tko zna koliko dugo? Osjetila je kako su joj se zažarili vršci ušiju. Zapalit će ga lijepo pred njim vani u kanti! Ali bijes što je takvo nešto napravio brzo je zamijenilo uzbuđenje zbog izboja neobične komunikacije. Kako se to odjednom viceprvak u rješavanju sudokua i fanatični informatičar Jasmin izražava poput prehlađenog pjesnika? Dosad s njim nikad nije mogla ovako razgovarati, uvijek bi promumljao nešto kao – daj starka nemoj filozofirati, odi nam skoči u dućan po pivu. Da mu se nije od zračenja svih tih ekrana na poslu nešto dogodilo s neurotransmiterima? Ili možda… Znala je da je početkom ljeta našao neko neobično društvance preko chata, ali nije o tome mnogo govorio, a ona nije pitala. Nikada ništa nije pitala, bar ne posljednjih godinu, dvije. Umjesto toga je krišom jela, davila se noću u brdima hrane i natukla je devet kila od te tišine. Nažvrljala je u dnevnik – Zadnji je čas da nešto poduzmem. Sutradan je Jasminu nakon druge čaše crnog vina poslije ručka odlučila predložiti da se počnu dopisivati ne preko dnevnika, nego elektroničkom poštom, i to za početak baš o jeseni. Kao školska djeca, a ona će se uvijek potpisivati sa Isidora D., a on sa Sergej J. Pristao je s neobičnim oduševljenjem, rekao je da je otkrio oslobađajuću moć pisanja i žurno počeo raspremati stol. Čak joj je na uho zapjevušio Sinatru.

– Osim toga, mnoge je potisnute stvari lakše izraziti crno na bijelo.

 

Poslijepodne im je mačkasto prolazilo u lijenom gledanju televizije, a prije večere su već po navici skoknuli do supermarketa. Voljela je crvene ukrasne jastuke. Dok je on razgledavao tehniku, krišom mu je kupila jastuk, već peti u nekoliko mjeseci. Doma ga je bez riječi bacio na dno ormara i nakon suhog laku noć daleko na svojoj strani kreveta navio budilicu. Te je noći usanjala čudan san, odveć stvaran. U šetnji prostranom ulicom nekako se našla na početku beskrajnog jesenjeg drvoreda i to s trbuhom do zuba. Imala je samo malu crnu haljinu u kojoj je bilo hladno jer je najednom među polugolim drvećem zapuhao jak vjetar tjeskobe. Tišina, samo su s grana visokih stabala na tlo bubnjali debeli pitoni kao prezrelo voće. Kud god pogled seže, nigdje ni žive duše, praznina. Nije se mogla okrenuti, zalazila je sve dublje u zlokobnu tamu među deblima. Na rasklimanom drvenom smjerokazu pisalo je kitnjastim slovima:

U ovom strašnom drvoredu nema ničega, ni ptica koje lepeću krilima i spuštaju temperaturu bolesnim drvosječama i lugarima. Nijedne životinje ni stvari, samo ovješene prazne vješalice za haljine.

Odjednom se čuo šušanj, i pred njom se stvorila ogromna srna s izgrebanim licem Emily Dickinson, i izrecitirala:

– Nije nikakvo čudo kada se jesen utjelovi u mrtvo stablo kao zloban šećer u kolaču! Kad uđeš u taj tajni drvored na kraju svijeta jesen te zahvati kao list, ponese na vjetru i kaže ti: Hej, ja sam dolina smrti, a ti si žensko stablo bez ploda. Dobrodošla, besplodno stabalce! Znaš, Irma, u redakciju jeseni neprestano stižu pisma s pramenovima odrezane kose, ispali zubi, papirići sa željama, istrule kravate, prazne molitve, slomljene kantice i lopatice. Trebaš paziti da se ne nađeš na najširoj stazi kad nailazi crni vjetar propasti u drvoredu. Uzalud je paziti da ti ovdje vjetar samoće ne poljubi usta i prste, da ti ne promjeni smjer kretanja naglo prema ponoru. I nisi baš morala kupovati pa trgati zvečke. Zbogom! – Lijepa je srna zapalucala zmijskim jezikom i pobjegla u ledenu maglu. Potrčala je za njom, ali se spotakla o mrtvog pitona i pala na trbuh.

 

Čim se probudila, zapisala je već rastrgane komadiće sna u bilježnicu na noćnom ormariću. Na putu do kuhinje samu je sebe drhtavim glasom zapitala kakav je to glup san, smrdi na naftalin i krivnju. Čekajući da provre voda za kavu gledala je u svoj trbuh. Osjetila je da se povija u leđima, sve niže i niže. Gdje je Jasmin! Jasko kao tableta za smirenje. Neću ga zvati, hitno ću mu napisati pismo, iako ga neće odmah pročitati jer je sigurno do grla u poslu. U trku prema kompjuteru prekasno je shvatila da joj mlazovi tople krvi cure niz noge. Nabijajući kao pijanist po tastaturi napisala je kratak e-mail:

 

Dragi moj Sergej,

danas ne idem djeci u školu, zapravo nikamo. Tako sam tužna, dobila sam menstruaciju. Sve me boli. Eto, opet nam nije uspjelo… Ma znaš što? Najradije bi uzela nebesku spužvu i izbrisala svu tu jesen u obliku pokisle zebre s pokvarenim semaforom pred našom zgradom. Smrskala bi plantažu u kojoj rastu ta ružna stabla okrutnih plodova, trulih tajni. Jesen je javna bezobzirnost, predugi praznik zasoljenih rana, čekanja. Krajem studenog stabla nalikuju na smršavjele narikače koje nezaustavljivo krvare kišne kapi iz ranica na ustima, nitko nema snage da ih utješi.

p.s.

Ha, koje slike? I znaj, voli te tvoj medo Isidora. Požuri doma, napravit ću fritule.

 

Osjetila je bar neko olakšanje. Odgegala se bosa u kupaonicu i polako je ručnikom čistila krv s bedara zaobilazeći veliko oko zrcala kao da će tamo ugledati zlokobni jesenji drvored i sliku sebe zauvijek izgubljene u njemu… Glupost. Kako se i dalje odupirati lošem početku dana i smeću od sna? Cmizdravo telefoniranje mami ne dolazi u obzir, a ni Kati koja je na poslu zatrpana papirima. S nježnošću je zamislila sitnu Katarinu kako bezvoljno prekapa po uredskom ormaru s registrima a telefon na stolu beskrajno zvoni. Pa da, ormar! Makar krvari u slapovima izvući će najdražu haljinu, onu malu crnu haljinu s riječnim biserima. Ipak, morala se nasmijati samoj sebi, učinilo joj se kao da umjesto kavice sa samom sobom ide na gudački koncert u Lisinski s kolegama iz zbornice. Svejedno je obula crne lakirane štikle i manekenski odšetala do kompjutera. Nazvat će školu, prozujat će malo omiljenim stranicama i…

Njezin joj je dugogodišnji zaručnik neobično brzo odgovorio na e-mail:

 

Hej! Pametni medenko, ne idi nikamo danas. Uostalom, danas je prvi dan jeseni! Ovo je naša peta jesen, daj popij nešto u to ime! Čuj, hoćeš čut moju definiciju jeseni? Evo. Jesen ti je obrnuta alkemija propadanja. Kako mi ide na živce ta postupnost opadanja, starenja! Prvo padaju slatkaste kiše s okusom mošta i najskromniji grm je bujan i lijep. A onda se scena počinje drsko mijenjati. Gdje god pogledaš da bi unio svoj kofer svugdje rastu sive ruševine! Jalovost. Među ruševinama je neko biće bez ruku i nogu i gleda te duboko u oči sve dok ne uđe u tebe. Moraš otklanjati pogled, bježati glavom bez obzira. A kad se umoriš, gdje da nasloniš glavu kad sve sami premeki jastuci i ništa drugo? Po cijele dane nešto poput kiselih kiša buši džepove, para torbe, trga novčanike, stvara lokve pod nogama. Budućnost je riječ za koju nema sinonima za svakodnevnu upotrebu.

p.s.

Ne ljuti se što danas neću žuriti doma. I uopće neću, znaš… Draga Isidora D., ti si moja kasna Jesen, nadam se da ćeš shvatiti zašto moram što prije potražiti neko rano Proljeće.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.