S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić

POSLANICA USAMLJENOJ ŽENI

 

Draga prijateljice, dugo ti nisam pisala o ljubavi. Znaš, bilo je toliko dugih zaobilaznica i skretanja s papira… Iako se ne znamo, nadam se da si dobro i da ovoga ljeta nećeš bez zaštitnih naočala gledati pomrčinu sunca. Čuvaj te lijepe oči kroz koje prolazi Zemljina os vrtnje. Oštar vid. Tvoje oči kao izgrižene karamele, znam da upravo njih u danu najviše trošiš, i to ne samo pred izlozima i za kompjutorom. Kao i ja nekad, oči shvaćaš kao strojeve za prepoznavanje prave ljubavi.

Bivši muškarac je bio preslab, s klicom dosade u utrobi koja je uporno rasla. Sama si već godinama i to iritira sve ljude u tvojoj blizini. Čak i lajave pse iza ograda… Susjedima si oduvijek čudna s tim svojim gracioznim hodom i kožnom torbom punom knjiga. Među naslovima su i Ispovijesti sv. Augustina. Neki kažu lezba, neki kažu usidjelica i srknu kavu do taloga. Ajmo se kladit. A ti se tim kladioničarima nasmiješ od korijena svoje plave štikle.

Zamišljam te kako svakoga dana promatraš sve te uspravne muškarce u eliptičnim prolascima gradskim centrom, a u očima ti se vidi da čekaš siluetu nečeg drugog. Osobito subotom navečer sanjaš taj staromodni fatalni susret, oči onog posebnog muškarca koji će znati da si ti rijetka žena. Duboka. Odavno zabrinutim roditeljima kažeš – ili sve ili ništa. Pomirite se s tim da moj izbor neće biti dobro počešljani konzultant s kravatom kroatom. Gle, jednom, dvaput je bilo dovoljno. Kažeš najboljoj prijateljici, znam, (Ana ili Ivana ili Jasna), da su takve uzvišene želje opasne za srce i kralježnicu… Ali ja želim susresti baš tu drugu polovicu, a ne neku svoju drugu desetinku ili drugu stotinku.

Ipak, nikome ne priznaješ ni po koju cijenu da se pribojavaš neprepoznavanja falsifikata, kopije, kralja promašaja, fatalnoga gospodina Pravog a Klopku, gradskoga vampira… I ja sam se trebala bojati. Iako se ne poznajemo, pišem ti ovo da ga lakše prepoznaš.

Recimo, Glorija je znala. Vjerujem da si u barem u srednjoj školi čitala Marinkovićevu Gloriju. I da si je još godinama kasnije gledala u nacionalnom kazalištu u Violićevoj režiji, ponovila gradivo i možda baš sjedila u parteru kraj mene. Svejedno, pročitaj tu dramu još jednom u miru, zavali se u fotelju s vrećicom suhih grožđica i šalicom kave.

Foto robot gospodina Klopke:

Delikatno utjelovljen don Jere. S tijelom kao da se neprestano moli u sebi, obično stoji sâm ispred raskošnih crkava ili na pustim tramvajskim stanicama. Prepoznat ćeš ga po finim ranama koje nose jako lijepi ljudi. Po jeftinim cigaretama od starosti lagano namreškanoga papira. Smiren je kao neka vrsta čovjeka-pauna. Kao i svi karizmatici, nalikuje na neku riječ, a on sliči na Mrtvo more i na riječ Bizant.

I stalno puši, puši. Prepoznat ćeš ga po načinu na koji visoko drži cigaretu. Kao malu ženu. Prinosi je ustima i uvlači je do bola, raspadanja. Kad si mu blizu, dušu duhana izdiše polako, upuhuje ti tanki prut pare u lice. Kao da ti kadi dimom. Nije to bezazleno, draga, taj se teški smolasti dim lijepi za tvoje tijelo, upija i odnosi neki eterični, bolji dio tebe. Ti samo stojiš kao sve bljeđi kip, on se dječački smije tvojoj nemoći da odbiješ taj mrtvi dim, da vikneš upomoć policiji, šetaču, Bogu i otrčiš svojoj toploj kući. Umjesto toga ti ga gledaš u savršen luk gornje usne. Jezik mu je tamnosmeđ, stalno pije tamnocrnu kavu, puši i navlažene čikove slaže na rubu sudopera kao male uzaludne cjepanice.

Prepoznat ćeš ga po noćnom tipu lica. Uvijek je na isti način tamnocrno, kao pougljenjeni mjesec. Ili ponoćno cigansko sunce. Učinit će ti se da mu u ovom gradu nijedan zaista lijep muškarac nije ni blizu sličan. Nalik je na neku plemenitu samotnu životinju koja hoda a zapravo pleše, dok mu lice rotira blještavim ulicama i kafićima. Zapravo neutaživo doziva neku vodu, kao da je žedan neke osobite vrste ljubavi. Zbog toga mu kosti emaniraju zračenje tamnoga tijela koje privlači na njegov put usamljene žene u povratku kući poslije posla s punim vrećicama.

Ne pitaj me kako se to dogodi. Jednostavno ga nekog bezveznog utorka ili srijede sretneš. Nespremna, nepopravljenog ruža. Njegov prvi pogled je kao brzi kestenjasti metak u čelo, teško ga je izvaditi i kod psihijatra i svećenika. Vraćaš se pješice umorna s posla, ne očekuješ ništa sudbinskog, prije sna ćeš si iz kreveta pogledati Seinfielda. Ali odjednom visoka, blago pogrbljena muška silueta naiđe iza ugla uske ulice, pa stane pred tobom u kontralihtu kao fantom i pozdravi te po imenu. Po imenu? (Znamo se odnekud? Pa išli smo skupa u osnovnu školu, ne sjećaš se?) Dakle, kao da te prozvao po tajnom strahu i tajnoj želji. Iako ga ne čuješ jasno, on svečano izgovori svoje ime, Igor, pa ti posegne za rukom kao za srebrnim priborom za jelo. A potom se njegova ruka dugo, dugo rukuje s tvojom, opipava krajolik dlana gledajući te nježno i ravno u omekšale oči. Ti šapneš u sebi: o, kćeri jeruzalemske, njegove su oči zlatom okrunjene, visoke su kao izraelske palme. Evo, dopisuješ tekst biblijske Pjesme nad pjesmama i on ga zadovoljno čita u tvojim očima. Kažeš mu da ga se baš ne sjećaš iz škole, bilo je puno crnih dječaka koji su se tukli i pipkali cure na hodniku. On ništa ne odgovara, samo kratko zamaše masnim, smeđim repom. Ili ti se to samo učinilo? Šapne ti da se smiriš, da ti se ipak samo priviđa. Bez tvoje volje, pogled ti zaluta na plavu pločicu na kapiji Pazi, oštar pas!

 

Ubrzo se utješiš da opasnosti nema, da si paranoik i vi trenutak šutite. Jezik ti se suši od treme kao nikad, promatraš mu oštru Adamovu jabučicu, a onda ne možeš više izdržati pritisak. Kreneš pobjeći od tolike provale iznenadne sreće, a on te zaustavlja napola grubo desnom rukom. Vadi osobnu kartu i ti pod svjetlom ulične lampe čitaš: K. I. (34) Najljepši muškarac u gradu. Na poleđini podebljano stoji pas skitnica, ali to pokriva palcem. Gotova si, ne možeš više pobjeći, pitaš ga mucavo i glupo što želi od tebe. Znoje ti se dlanovi, želiš se odmah udati u kapelici u Las Vegasu, u mislima kupuješ golemu vjenčanicu i kumu. Zapitaš ga preglasno čime se bavi. On malo pošuti, i kao da će prinijeti usne tvojima, ali ne, na uho ti šapne da je od malena htio biti katolički svećenik, ali previše voli žene i želi obitelj. Saznaješ da su mu oba brata zaređena, i roditelji ostadoše bez unučadi. Otežući svaku riječ, šapne ti da je nakon studija teologije strpljivo (kao i ti) godinama tražio onu pravu s kojom bi i on imao puno unučadi. Nakon ove rečenice pričeka malo da susjedi prođu, da u noći zasja još pokoja zvijezda i da ti padneš u nesvijest, pa ti tek onda kaže da bi bilo dobro za prirodu i društvo mu od danas daješ sve i svašta. Jer ti imaš svašta, a on ništa nema, nema čak ni upaljač. Da mu pokloniš dio po dio cijelog ovog raskomadanog svijeta, svoje očuvano srce, razne uporabne stvari i novac. Praviš se da ne primjećuješ odnekud tihi cerek, oduševljeno pristaješ. Odmah mu daješ svoju najskuplju čokoladu iz vrećice, žao ti je što ona, eto, nije skupocjeni bakin nakit, skupa čokolada u trenu nestaje pod lampom i sa staniolom i s bakom. Kao da nije danima jeo, zine i zažmiri kao dijete, on bi još, još. Ljudi, čekajte, on bi još, grozničavo izvrćeš džepove, vrećice, istresaš sve, možda nemaš dovoljno zemaljskoga blaga za njegova očekivanja, da si bar prije znala da ćeš sresti takvog muškarca pripremila bi se, obogatila, marljivo radila na traci i u kiosku još od petnaeste, i noćnu smjenu, ma evo ga na, ti bi mu dala sve, i ono što uopće nemaš, pogotovo to, ma dala bi mu i svoj urin i stolicu na ispitivanje, i prvi domaći kruh i prvi pokušaj ajvara. Na rastanku ispred tvoje kuće kao da te zarezao pogledom po zapešću i čekao da vidi hoće li se pojaviti krv. Ili si opet umislila. Je li se krv pojavila? Naravno da je. Ljubi te nevino u obraz, govori nešto o kreposti i Bogorodici. O posebnim stvarima neba. Razmjenjujete telefone i on kavalirski čeka da uđeš u roditeljsku kuću i zatvoriš vrata za sobom. Sljedećih dana ga vodiš na duge kave, zapostavljaš posao i prijatelje, od jutra do mraka razgovarate i ti mu poklanjaš knjige o patrologiji, soteriologiji, pneumatologiji, eshatologiji. Otkrivaš mu svoju definiciju čovjeka: Jedina životinja koja je dobila Bibliju, i jedina koja ju ne razumije. Pereš mu i peglaš zapuštene košulje i posteljinu, odnosiš mu krišom hranu i svoja stara računala, odaješ svoje najtajnije šifre i pinove dok ga šalješ u svijet po namirnice i odjeću za godinu dana. On žustro odlazi na zadatke u staroj jakni tvoga oca, ali brzo skreće s puta u zamračene male kafiće. Naslanja lijepo tijelo na šank, pije s pelinkovcem tvoju krv i svi gosti kažu: gle, prava stvarnosna proza!

 

Zamišlja da je zamamno siromašan, neodoljivo. U početku te ponekad odvede ponosno kući na jedini isposnički čaj koji ima u ormariću, dok te gleda u oči polako će vaditi tu zadnju vrećicu iz kutije šipka preostalu iza bivše. Nema ni žličicu šećera, kaže u šali da zato mora mrviti slatke bijele žene među prstima. Usitnjava ih iza spuštanih roleta da se ne bi vidjele izvana, s ceste. Jasno, susjedi su znatiželjni, bulje u zapuštene prozore kuće. Ti pričaš o najdražim filmovima, a on ti odjednom mazno kaže da bi bilo dobro da mu temeljito počistiš kuću i da ga ošišaš. Nije lak zadatak, podovi kuće su puni izgaženih otpadaka hrane, propagandnog materijala, čikova, ostataka nekog srednjovjekovnog svijeta. Ali ti vedro zasučeš rukave i posjedneš ga na stolicu kao svoju najdražu lutku, ukočiš ga i promatraš to magično lice ribajući podove i režući mu kosu. Ništa ti ne znače ni zgužvana, očajna ljubavna pisamca koja zapinju za metlu tvojih prethodnica. Misliš samo jednu bliješteću misao:

− Ma vidi ga, savršena skulptura od najljepšeg mesa, kapitalac. Iako mu je lice apsolutni zlatni rez, ima neobičnosti na licu, ožiljke. Cure, žao mi je, sad je samo moj.

Ponavljaš, savršena skulptura od mesa, imat ćemo lijepu djecu, Petra, Martu, Zlatku. On će se zaposliti, ja ću mu naći dobar posao preko rođaka u autopraonici. Kuća mu blista zbog te raskošne misli. Ta je ženska nada izgrizla uskislo mrtvačko smeće samca. Uništila svu bol smetlišta po vlažnim kutovima i u zraku. I njegovo je lice postalo nekako svjetlije, on hitro ustaje i namješta ti dugu kosu. Donosi zrcalo, sugerira ti kako bi trebala promijeniti taj urbani stil, oblačiti se u bijele duge haljine i ne smijati se toliko glasno. Ti nemaš nijednu bijelu haljinu, ali će ti je frendica dizajnerica skrojiti. I češljat ćeš se svakoga jutra ravno kako on voli, ravna duga kosa. I čistiti, čistiti. No i kad je sve u kući bljesnulo čistoćom i proljetnim mirisima, zidovi su zadržali čudan zadah. Ne prigovaraš, ali zidovi uporno vonjaju na napušteni samostan. Uviđaš svakoga dana da protiv tog tajanstvenog etera ništa ne možeš. Možda jedino pitati njegovu majku kao iskusnu ženu čime bi se to moglo skinuti. Ali je nikada ne srećeš, čak ni u dvorištu. Neobično tihi, roditelji žive kat iznad. Iako Igor godinama ne razgovara s roditeljima, dani vam prolaze pod sve većim majčinim suncem. Za jednim skromnim ručkom neumorno priča, gotovo se daveći, kako ne može oprostiti svojoj majci Nevenki emotivnu hladnoću. Na prednjem zubu mu se zeleni komadić salate, nastavlja, ni dok je bio predškolac nikada ga nije grlila. Naravno, ne želiš mu reći da te čudi ta još uvijek neriješena gorčina. I da sve dublje negdje u utrobi osjećaš njegovu mržnju prema svim ženama. Odjednom ne želi da izlaziš s prijateljicama u klubove i u kazalište, čak i da ideš u samotne šetnje u park. Sapuna ti lice svojim sapunom, namješta ti dušu, rasteže na samo dvije strane svijeta kao da ti kida zglobove. Sve ti češće izgovara riječi nikada, i ti uvijek. Duri se, ledi lice. Sve te manje grli i šapuće, sve te manje gleda u oči, sve više ispravlja, izvrće ruke. Zbog toga večeri padaju u vašu sobu sve brže s težinom predalekih zvijezda na leđa. U zraku se vaše sobe s otkucajima crkvenih zvona sve zgušnjava u blagu tjeskobu. Bez pozdrava i poljupca počinje svake večeri odlaziti negdje u grad na dva, tri sata. Gasiš radio i tv, čekaš ga kao oficir s ružom na prozoru, dok se dolje u dvorištu zaustavljaju skupocjeni automobili iz kojih proviruju uplakana, natrackana ženska lica. Duboko odozdo gledaju u tvoje lice kao u gorki mjesec, mrze te. Žele da padneš s balkona i slomiš vrat, kao što su nekoć one. Glorije. Sjediš pred prozorskom plohom u pozi svetačkog portreta, sve dok se on ne vrati kući kameno grub i mračan. Prije spavanja samo ti okrene leđa i zamoli limenim glasom da ga sutra napokon upoznaš s nedostižnim prijateljicama. Na primjer onom dizajnericom Ivanom za koju sam jednom rekla da se nikad u životu nije zaljubila. Odjednom je u tvom srcu onoliko noževa koliko u riječi Ivana ima slova. Čupaš noževe na živo, i dok on spava upisuješ crnim flomasterom na list papira kao na anamnezu bolničkoga kreveta neliječeni fratar trubadur. Smiješ se iscjeljujućoj dosjetki i napokon toneš u san, ali ujutro ga opet nema u sobi.

 

Prošli su mjeseci pod njegovom rastućom sjenom, a onda si se umorila, smanjila. Od njegove floroscentne krunice ugušila, od njegovih sve češćih nestajanja olabavila u zglobovima, izranila. Nekada bi se ti bjegovi razvukli na cijeli tjedan, bez objašnjenja. Na povratku već s praga kaže da je imao neki hitan posao van grada i ostavlja ti nekakve sitne novce na stolu. Vrat i kosa mu mirišu na tamjan. Uzimaš neplaćeni godišnji, čitaš po peti put na balkonu Marinkovićevu Gloriju i plačeš. Nedjeljom ujutro pijete čaj od šipka i on govori nešto o potrebi iscjeljenja tvojih rana iz djetinjstva. Da ga sve više gušiš. Da si udav. Na te se riječi omotaš oko svoga vrata kao udav i misliš u sebi, što on zna o mojim ranama? A još manje o Isusovim ranama. Svakih deset minuta zvoni mu mobitel, neka dance melodija. Najčešće se ne javlja, samo pilji u nemoćni mali ekran. Zamišljaš kako pijane, ostavljene žene panično nazivaju na mobitele jedna drugu i cviljavo zapitkuju, halo, draga, javlja li ti se Igi? Meni ne. Strah me za njega, nije mi se javio tjedan dana. Da se nije ubio zbog mene? Ma nije, kaj ti je? Ti si ipak previše debela u zadnje vrijeme. A ti za njega previše svjetovna. Šuti, glupačo, odi si slušat Radio Mariju. Sori nisam tako mislila. Ma sve ok. Goga, javi ako što bude s Igijem.

Jednog se poslijepodneva sabereš i polumrtva vratiš kući svojim starim roditeljima. Gasiš mobitel na pet dana i spavaš. Baš te briga gdje je on i gdje su svi muškarci svijeta. Ali u satima kad je najgore, zaboli te tijelo i odeš na vanjsko stubište po oštrom pljusku, vičeš kroz svu tu tustu vodurinu na nebo, odlučiš da mu se više nikada nećeš javiti. Neka lijepa Božja kiša odgovara i liječi ti kosu, labavi kosti, ozdravlja kičmu. Dogovaraš se s prijateljicama da ćete u kazalište, idete se cerekati na u Kerempuh na Umišljenog bolesnika. Ne prođe dugo, a ti fenom napola osušiš kosu baš kako on voli, počešljaš se i obučena u najljepšu crvenu haljinu zatičeš sebe kako ga grozničavo tražiš na poznatim ulicama jer si slaba. Luda usamljena Ofelija. Pogađaš moguće kafiće, računaš mu eventualne poteze, nazivaš umobolnice, bolnice i policiju, obećavaš novac, zaustavljaš promet, pucaš, uzimaš taoce, nazivaš ministarstvo svega, a onda padne večer i sjetiš se gdje je tvoja savršena skulptura od mesa. Pred vratima predaješ oružje… Od početka se radilo o samo jednoj mogućnosti, a ti si je odbijala priznati. S obje ruke jedva otvoriš masivna kovana vrata i zatičeš svoga najljepšega don Jeru u mramornom kutu goleme dvorane s jedinom ženom koju stvarno voli. Obožava. Tom ukipljenom ženom šutljiva nepokretnog lica na postolju s pozlaćenim vijencem. U ovom je obliku poznaješ još iz djetinjstva, ali površno, uglavnom sa šarenih pučkih sličica. (Može li se izmjeriti koliko se razlikuje od one stvarne davne zanimljive žene koju predstavlja?) On zna da ti više voliš njezinu odavna odraslu bebu? Da ta daleka žena duge kose u bijeloj haljini nije stopalima na ovoj našoj zemlji i da joj nisu potrebne pune vrećice iz dućana. Ona je na zlatnome vijencu. Nije joj potrebno ništa. Pa ni Igor. Stojiš na pragu kovanih vrata u svojoj najljepšoj crvenoj haljini za kazalište i u studenom polumraku promatraš kako se tvoj don Jere na koljenima udvara toj ledenoj ljepotici. On joj dodiruje bosa stopala, a njezin pogled ostaje neumoljivo prikovan za suprotni zid.

Nakon dugo godina on možda osjeti tvoj teški pogled na leđima. Ali, ne, tvoj se don Jere ne okreće, i dalje gura i grči oči u njezino preblago lice. Ali ti ga i dalje voliš. Glupo oblačiš bijelu haljinu, nabaciš osmijeh i kažeš mu da ga voliš više od nje. A tvoje suze nisu ni krvave ni nacrtane. On te ne vidi. Sličiš baš onoj bijeloj cigareti koju će po izlasku kroz masivna vrata crkve zapaliti i udisati do bola, raspadanja. A onda se okrećeš na peti i odlaziš taksijem u kazalište. Malo kasniš na predstavu, Molierovom nakukavanju se već svi smiju. I ti se počinješ smijati, i sretna si jer tvoj smijeh nije ni krvav ni nacrtan.

Ali ga i dalje voliš, samo na neki drugi, foto-robotski način.

 

Znam, nepoznata prijateljice, rekla sam ti da ćeš ga prepoznati lako. U ovom se austrouglastom gradu razlikuje među tisućama. A opet je tim tisućama neodoljivo sličan. I nadam se da si ovo moje pismo pročitala u noći bez punog mjeseca, i da ovoga ljeta nećeš gledati pomrčinu sunca bez zaštitnih naočala.

A ja sad stvarno idem pisati o ljubavi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.