S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić
ŽELJEZNIČKI KOLODVOR
Da se barem kuća može kupiti na kiosku za 29 kuna! Ili da se, kad udari nevrijeme i njezin zaklon hitno zatreba, može na brzaka kupiti kao mali kišobran na tržnici, ali s čistim vlasničkim papirima. Sad kad sam opet, na moju žalost, dobila brdo slobodnog vremena za razmišljanje, shvatila sam jednu važnu stvar. I to možda baš u trenutku kad mi je debela ledena kap poput jabuke tresnula na tjeme s oluka. Kad bi me bolje samo promotrio, neki prosječno skučen odrastao čovjek u našoj zemlji začudio bi se do koje mjere ta kutija od betona može biti nekom drugom odraslom čovjeku u istoj zemlji nedostižna zajedno s tim njezinim famoznim krovom nad glavom. Sjeo bi u svoj udobni naslonjač, srknuo vruću kavu i shvatio da kuća ili dom ima svoju savršenu negaciju, suprotnost, a to je željeznički kolodvor. Filozofskim jezikom moglo bi se čak reći da je svaki kolodvor po sebi odsutnost kuće. Unatoč huci vlakova, željeznički kolodvor izvana izgleda kao neka velika kuća puna predivnih soba, ali iznutra nije pogodna za svijanje gnijezda ni ptici. Iza svečanog klasicističkog pročelja radi se samo o velikoj šupljini punoj vrata i propuha, ali i zagušljivih prljavih zakutaka s mrljama tuge po podu. Posebno mi se ovaj zagrebački s velikim brisanim prostorom asfalta ispred glavnog ulaza čini idealnim srednjovjekovnim mjestom za gradske lomače. Velike lomače za paljenje nesretnika koji nigdje ne pripadaju, ni pod kakav krov. Pitam se, kako bi izgledale moderne lomače za gradske skitnice i beskućnike? Iz tih me misli prenuo neki žgoljav čovječuljak masne kose upitavši me koliko je sati.
– Pogledajte sami, pa točno iznad vaše glave je veliki sat.
Čovječuljak me odmjerio od glave do pete kao da je zarezao nožem skakavcem i psujući u bradu odšepao dalje s vrećicom.
Kao da njega i njegovu masnu vrećicu briga koliko je sati, glupost. Uostalom, što hoće? Vjerojatno je odavna prošla ponoć, jer su gradske Pepeljuge već odjurile kući pod navalom sve crnjeg hrvatskog šlaga noći po krovovima. A vrijeme je, između ostalog, vrlo osobna stvar. Ni sama ne znam koliko sam već dugo stajala na izlizanom kolodvorskom pragu s tim smiješnim bijelim transparentom ovješenim oko vrata. Iako kartonski transparent sam po sebi nije težak, po olovnoj težini u nogama i srcu činilo mi se da sam tu mjesecima, godinama. I raspuštena crna kosa i mršavo lice i transparent navlažili su se od noćne rose. Tek je početak ožujka i proljeće je još daleko. Da, baš od rose? Ili od izdajničke rose iz očiju… Vide li je ona dva ćelavca u crnim jaknama koji me propucavaju pogledom iz auta s druge strane? Srećom je na stražnja vrata ušla neka djevojka i auto je odjurio. Kao da je iza njih zapuhnuo studen vjetar prema meni, zagrlila sam se. Htjela sam čuti vlastiti glas, pa sam dobacila nekom samotnom policajcu velikom kao kuća:
– Znate, volim ljude.
On je samo i dalje mirno stajao na rubu izlizane zebre i pušio, ne gledajući me. Što hoće njegova glava nalik na okrugli kvadrat?
Htjela sam ga zapravo pitati: – Što će biti s ovom jadnom zemljom, ljudima?
Ne, htjela sam mu zviznuti šamar i reći: – Je l’ i vi stalno stojite u mjestu? Pa skinite uniformu i otiđite u kino.
Nisam nikome ništa rekla, ni pisnula. Samo sam polako namjestila kliznule novine preko leđa jednog plećatog beskućnika na klupi. Može biti da se policajac pravio da ne postojim, udaljavao se kao golema mačka polako prema peronima u mraku. Znam, izgledala sam mu drukčije, ne kao tipični kolodvorski probisvijeti. Pokušala sam pogoditi kako. Možda kao luda umjetnica koja će se vjerojatno za kraj performansa skinuti gola? Kao ranjena ljudska životinjica bez krzna ili kao zalutala gošća u tuđem dvorištu? Ili mnogo vjerojatnije, kao žensko čeljade sâmo na svijetu, samo do vrtoglavice, a kojem su u dupljama ostale samo oči za gledanje u tuđe stvari.
Gledam u sjenke i prizore. U blizini kolodvora klizili su rijetki noćni tramvaji s nekoliko putnika na zadnjim vratima. Daleko, u dubini parka bibale su se sjene klinaca s bocama na klupicama. Nijedno poznato lice, nigdje ni jednog prijatelja, ni Maje, Inesice, Robija u njihovim vjernim cipelama koje bi ih nanijele iz nekog kasnog kafića, sa šalicom toploga čaja. Ne nailazi čak ni odnedavna bivša gazdarica iz Vončinine kojoj nisam platila pola zadnje stanarine da me ošamari i počupa za kosu.
Draga Evica, žao mi je, ali nemam odakle. Čim skupim, javim se. Pozdrav, Anja – ostavila sam joj jutros sms poruku na mobitelu. Što ako teta Evica ne zna čitati poruke? A i mom mobitelu samo što nije iscurila baterija. Mogu čuti Evičin pušački glas u glavi „Mala, prvi je u mjesecu, a ja nemam vremena čekati.“
Ništa, Evica će čekati. Znam, nije ovo radnički štrajk glađu ni politički protest, previše očekujem od ovog umornog svijeta. Možda i od same sebe da se dogodi taj očekivani klik, oslobođenje. Događa se samo još tvrđe stajanje na mjestu.
Čujem vlastiti glas u glavi kao iz bunara „Čekaj, svijete, ali ni jedne jedine reakcije, osim tapšanja po ramenu?!“ Nemoguće, zar nikom živom ne znači ništa što stojim s neobičnim transparentom, bez kovčega u ruci, bez torbe, vrećica? Gdje su poslodavci, televizija, radio, ženske udruge, dušobrižnici, sindikati?
Možda misle da sam luda, opasna. A stršim tu pred svima kao izbjeglica iz svoje nemoći. Istovremeno sam i napuštena kuća i beskućnik. Ilegalni stup srama na kojem bi netko najradije birokratski napisao – nesposobna za život.
Tek bi me načas znatiželjno promotrile tihe oči umornih putnika ili onih polupijanih, rijetkih prolaznika s opuštenim kravatama. Iz tih me šarenica probadala čudna, lelujava odsutnost, zaborav. Čini se kao da su u nekoj dalekoj sobi na rubu grada zaboravili nešto važno, ali se neće nikada vratiti po to. Možda zato što je postojao samo jedan put do tamo, onaj razočaravajuće isti. Radije će poći svojoj kući i rasti u sobi kao biljka u kutu. Gledam već satima kako s kravatama prelaze cestu ne obazirući se na semafor, a zatim sa svojim tjeskobnim srcima nestaju u mraku parka i svoga na brzinu sklepanog izgovora. Ništa strašno, netko ih sigurno čeka na vratima sa šarenim buketom riječi u kojem nema ni jednog trna. I njihove će se društvene oči u kući promijeniti u dvije šalice toploga čaja. Svemir će još jednom zamirisati na vrući biskvit.
Dobro, ali gdje je sad moj Ico, moj Ivan? Zamišljam kako je iz svog uskog kreveta već u snu ugasio televizor, i na desnom boku spava poluotvorenih usta iz kojih se cijedi tanka nit sline. Je li se zapitao stvarno gdje sam večeras, zašto mu ne odgovaram na poruke. Što ako bi mu bilo posve svejedno da me i vidi kako u tankoj kožnoj jaknici stojim ispod velikog sata na željezničkom kolodvoru kao otpala crna kazaljka? Tanka i ušiljena strelica prema nečem glomaznom i nepoznatom. Drugim riječima, prema preostalom vremenu.
Kad bi imalo smisla, najradije bih onesvijestila visokog policajca, obukla njegovu uniformu, izvadila pištoljčinu i uperila je u sve veće satove ovoga grada:
– Hej, stop! Kazaljke u vis! Ni makac! Ja sam bar živo biće, a vi ste samo u sekundu točne crkotine!
Ali time vrijeme iznad mene ne bi stalo, vrijeme uporno raste i nakon svega, kao mrtvačeva kosa.
Sve mi je hladnije. Možda zato što su mi na nogama stare cipelice, u roditeljskoj kući sam ostavila sve poslovne cipele i svu obuću protiv metaforičnih poplava i potresa. Hladno mi je za lice, dok bučno ispuhujem nos srećom me nekoliko sumnjivih tipova zaobilazi. Uostalom, valjda jasno vide da u džepu nemam ništa osim deset kuna i pedeset lipa. Gotovo da mogu čuti mukli majčin glas iz slušalice: Halo, zašto opet nemaš ni prebijene, Anja? Mama, pa zato što sam prije dva tjedna opet izgubila posao, ugovor je bio na određeno. Šteta, ali tata i ja ti više ne možemo pomoći, tvoju smo sobu iznajmili podstanarki. Znam. Klik.
Čudno je to kako je zapravo došlo do ovog očajničkog poziranja na kolodvoru. Točno prije dva tjedna, u četvrtak, psihologinji Miri Radmec na Rebru priznala sam još s vrata: – Slušajte, imam već trideset i tri godine. Od malena nekako ne uspijevam naći bar kocku sigurnoga tla pod nogama. Od prvog mjeseca života vučem se po pljesnivim sobama, bezbrojna seljenja za očevim terenskim poslom, dvadeset podstanarskih adresa s kapajućim pipama. Lijepe papire svih visokih škola koje sam završila zgužvala je hrvatska stvarnost. Kao i hrvatske muškarce. Što da radim, guknite, vi ste stručnjak za luzere.
Šutjela je. A onda je odjednom, kroz dim uske, damske cigarete u napadu mudrosti dr. Minja izgovorila samo: – Zapiši idući san koji ćeš sanjati, pa se vidimo.
San? I to je to? Taj Freud je zbilja evergreen. A onda sam iduće noći kako to već biva sanjala čudan san. Vidjela sam sebe kako stojim na pragu zagrebačkog željezničkog kolodvora s bijelim transparentom oko vrata na kojem piše crvenim i crnim flomasterom:
NEZAPOSLENA!
ne mogu naći stalan posao
ni namjestiti krov nad glavom
jednostavno, kao što vi šešir.
U rukama sam držala nekakvu hrpu cigli i nabacanih ženskih prstiju na kojima je pisalo ponedjeljak, utorak, srijeda i petak. Hrpa se osipala i postajala sve lakšom zbog četvrtka koji je ispadao. Probudila sam se u znoju. Kako glupo, išta ne razumijem. Četvrtak.
Ali odlučila sam ipak zapamtiti san, napisati taj transparent i ukopati se pred kolodvorom, i to baš sljedećeg četvrtka. Nikome neću o akciji reći ni slova, svi bi me ismijali. Stat ću, nemam što izgubiti, ali u rukama neću držati nikakve cigle, a najmanje prste. Možda samo telefon sa se izderem na sve stanodavce ovoga grada: „Skučeni ljudi, ne mogu više živjeti kao vaš podstanar. Gonite se sa svojim prvim u mjesecu! I vi ravnatelji škola s namještenim natječajima za posao! Znate li vi da je odseliti u svoj dom, u samo svoj dom slično vječno toplim papučama! Što, imam zaručnika? Pa istina, imam svoga Icu, svoga Ivana, ali on mi ne može biti egzistencijalni šešir.“
Kad bolje razmislim, moj je Ivan uglavnom kao ovaj visoki policajac. Šuti mudro i polako se kreće unutar malog, poznatog prostora. Danju radi, a poslijepodnevima se ponaša se kao da ništa ne zna o tomu da već cijele dvije godine stojimo na mjestu. I sinoć je mumljavom šutnjom odgađao pitanje mog useljenja u njegov mali stan, dok sam ga ja samo glupavo masirala ispod lopatica kao gejša. Kao i uvijek, nisam htjela pokvariti njegovo sveto odmaranje nakon napornoga posla u maloj građevinskoj firmi na kraju svijeta. Masiram, a sićušni preplašeni miš u uhu opet mi šapće da pazim što će mi lanuti jezik, da moram začepiti ta velika usta. Još se sjećam jasno, kad sam lani dobila otkaz kod privatnika kao višak i iste se večeri usred masaže s leđa izvrištala na Ivanovu „sebičnu guzicu“, kako mi se mama sutradan izgovorila na telefon.
– Znaš, Anja, sve sam čula. Da oprostiš, tvoj Ivan je magarac na kojeg svi tovare! Stišću ga i šef, i roditelji, i krediti pa još i ti. Ne može još i mamine princeze uzdržavati.
Što, ja princeza? Šutjela sam, a trebala sam reći tom mišu od mame, znaš, ja nisam princeza, samo sam predugo nezaposlena profesorica biologije! Šest sam godina studirala, a sad se više ne sjećam ni što je to mitohondrij! I ja imam poveći kalendar, i još biološku vekericu. Svi ti veliki brojevi plešu pred očima, kao zakrvavljene, razbijene cigle.
Svima omiljena i k tome odavna skučena sestrična Antonija jučer me ujutro nazvala iz Dublina s muževog mobitela i savjetovala da se ipak vratim roditeljima. Molim? Sad kad sam se srcem i tijelom istegnula prema Ivanu i našem kakvom takvom gnjezdašcu zar da se kao pokvarena opruga vratim roditeljskom domu, tamo gdje žive još samo neriješene križaljke i majčina glavobolja? I gdje je prirodno da me ne žele u tim godinama i da su moju sobu odavna iznajmili podstanarki. Roditeljske kuće truju svoju preodraslu djecu slinavim bombonima nakon ručka, svojom umobolnom udobnošću, pojedu ih kao debela zmija svoj rep.
Da je bar sad omiljena sestrična Antonija tu da mi donese šalicu vruće irske kave, požalila bi joj se – Antonija, pa nitko me od prolaznika ništa ozbiljnije ne pita o transparentu, o poslu, o budućnosti.
Usta me već bole od šutnje, htjela bih razgovarati s nekim, makar odgovoriti starijoj prostitutki: Moram biti tu dok ne odselim zaručniku – kad bi me ova upitala ispod oka gaseći čik štiklom – Što ti ženo radiš tu? Ma idi brate kući.
Ali eto, nema ni jedne udarnice noći na svom kolodvorskom položaju da me podbada. Možda je netko od policajaca na brzinu sva gradska sumnjiva lica zamotao u stare novine i dao mačkama skitnicama.
Veliki grad je u ove sitne sate neobično tih, nema ni dalekih zvukova motora, čak ni uglancani taksiji nikoga nikamo nisu odvozili. Možda i nije tako loše ovako mirno u samoći živjeti pod satom na željezničkom kolodvoru. Lako bih se mogla naviknuti na taj mir, čuvati ga kao necvikanu voznu kartu. U takvoj tišini ne moraš znati koji je bivši glavni grad Hondurasa, niti znati bilo koji strani jezik. Ne moraš znati čak ni svoj.
Nevjerojatno koliko čovjeka koji dugo stoji na mjestu privlači pogled u iste dosadne prizore. Kao muhe, oko istih dostojanstvenih građanskih kuća i hotela koji u nizu uokviruju park, kruže misli i asocijacije, ponavljaju se. Ali uvijek završe na zaštitničkim krovovima kuća, i na neproničnom noćnom šlagu bez zvijezda. Na prljavoj kremi kroz koju ne dam Bogu da se probije do mene. Nakon svih prozora, balkona, krovova i ljutnje, zapiljila sam se u gradski pločnik. A na njemu mrlje pljuvački i žvake. Najčešći ljudski tragovi. Ljudi! Možda ne bi bilo loše da se ne naljutim samo na ionako nevinog Boga. Zašto ne na ljude, pločnike, klupe. Ali čemu bjesniti na zapljuvane pločnike i klupe jer su mi jedino preostalo uporište? Ma ne preostaju mi čak ni klupe jer su se na njima pruženi zabundani beskućnici stopili s okruglim mrljama narančastoga svjetla lampi. U jakom naletu pospanosti nespretno sam skinula transparent i pritom ga malo poderala. Možda za sljedeći četvrtak napišem novi:
Unutar zidova kolodvora nema kreveta za kraljevne na grašku iz konzerve. Na fasadama nema niti jednog stambenog grafita utjehe za nezaposlene.
Na velikom je satu već prošlo tri i petnaest. Čučnula sam i gurnula glavu među koljena. Onaj visoki policajac mi se polako primicao, kako to samo noćni policajci znaju. Ugasio je cigaretu i rekao mi nekako meko:
– Najbolje da se vratite kući. Ništa nećete postići, samo ćete prehladiti bubrege.
– Zbilja? A zašto da idem kući?
Nasmijao se kao da sam se jako dobro našalila. Ponudio mi je cigaretu.
– Jesu li vam zaključali vrata? Malo duže lupajte i otvorit će.
Lupajte? Ništa mu nisam rekla, nisam ni pisnula. Iako nisam pušač, povukla sam iz kutije jednu cigaretu. Spretno je iz džepa izvadio crveni upaljač i u lice mi je bljesnula mala vatra. Uvukla sam polako dim i promatrala kako se vrh cigarete žari. Šutjeli smo neko vrijeme, a onda je odjednom počeo nešto uzbuđeno govoriti o mogućnosti da se postanem policajka, ali ja više nisam slušala. Možda, jednog četvrtka. Zagledala sam se u asfalt ispred sebe, u sve te nevidljive lomače za beskućnike.