Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

AMSTERDAM

 

studeni 2008.

Toliko ljudi kojima je ovaj grad najobičnija svakodnevica: znana prošlost upisana u fasadama, kuće uzoritih građana nanizane uz staru crkvu, pod crvenim svjetlima žene izložene na prodaju, kao da je i to sasvim običan komadić te živopisne stvarnosti, obuhvatne, darežljive, širokogrudne, koja bez suda prihvaća sve. Odmah pokraj crvenog izloga može biti postolarska radionica, stol postavljen za goste, veseli šareni prezervativi povješani u neutralnom svjetlu, cvijećem oslikana svila. Onda opet svjetla u svim bojama, kanali i bicikli, grad zaposlen kretanjem, šaren i neuredan, grad u kojemu stabla nisu stiješnjena uz kuće nego rastu gotovo posred ulica, šireći se i šušteći na vjetru. Ideš tim pješačkim ulicama, nabasaš na park, nabasaš na natpis: u parku se smije – u parku se ne smije. Gubiš se u spletovima ulica, poprečnih prolaza i mostova, sve i u sivilu kasne jeseni zavodnički slikovito. Ideš nekamo, ne znajući kamo, i kad odjednom stigneš do nekog od izabranih odredišta ono se pokaže sasvim drugačijim od očekivanja.

 

Knjige u knjižari na raznim jezicima izmiješane na istoj polici – i treba li vjerovati toj opuštenosti, tom zanosu cvijeća na kanalu? Ulica je na mahove bijela, pada nekakav zrnati oceanski snijeg. Rembrandtova kuća zatvorena, hladno je, u kafiću svira jazz, stare fotografije smiješe se sa zidova, kafić je smeđ, prigušeno žuto smeđe ružičast, svjetiljka oslonjena na ogledalo ima smiješan cvjetni zaslon. Plastično cvijeće, pomalo sivo, zataknuto u staru bocu Coca Cole, na zidu čovjek s turbanom drži u zubima cigaretu, stvarna žena ispod nestvarnih crnobijelih osmijeha ima ljubičast šal. Tako i Matisse, miješajući dekoraciju i likove, pretvarajući teško u lagano…

Dali su mi da izaberem čaj iz stare, pomalo hrđave kutije, neki ne baš najnoviji čaj, uz očaravajuće ravnodušan osmijeh. Premještam se sa stolca na stolac, radi boljega pogleda, ali pogled nije bogznašto: muškarac s novinama, žena s knjigom – toliko sam ovdje u prolazu da već više nisam tu, guta me aerodrom – Shiphool – sa svojim veselim vokalima, drugi grad, povratak.

Kad bi za kraj neko vodeno božanstvo izronilo iz Amstela i pitalo me što želim, što bih rekla? Malo mlijeka za čaj? Punu vreću suvenira iz snova, jarko plavi kaputić za tjeskobne dane? Stvari, dakle, ne usuđuješ se zatražiti ništa drugo? No razočarana rijeka, ukroćena i upristojena, s razumijevanjem za mučninu, ne pita ništa. Uostalom, čemu žurba, još nije podne, mogu tu ostati, udobno sjediti dok se sasvim ne zgrijem na zvuku starog jazza, nema potrebe za sjedenjem na rubu stolca.